„…Podignem maloga, onda ga držim ovako, al’ stručnjaci govore moraš ga držat onako, moraš ga držat onako…”
Nastavak neću citirati kako bismo izbjegli mogućnost pogrešne interpretacije, iako sam poprilično sigurna da agresiju ni u kom obliku ne podržava ni Vojko V čiji hit Umoran sažima i živopisno opisuje većinu roditeljskih pokušaja za preživljavanjem u prvim godinama djetetovog života. Moram priznati, na gore citirani dio teksta mi kava izlazi na nosnice od smijeha. Ne mogu, a da se ne zapitam, jesmo li ikada bili okruženi s više samoprozvanih stručnjaka, tzv. stručnih savjeta i tzv. stručne literature na temu roditeljstva? Uz svo dužno poštovanje prema relevantnim stručnjacima i njihovim priručnicima (za razliku od onih na čiji rad se osvrćem u ovom tekstu), čini li se samo meni ili je danas odgajanje djeteta bez imanja priručnika potpuno zastario koncept?
Cijeli moj život obilježile su knjige. Uvijek najbolja u razredu, uvijek s nosom u retcima slova i brojeva, uvijek znatiželjna i voljna učiti, uvijek s nekim štivom u torbi. Pa ipak, čak i meni (da parafraziram svog supruga), je ovaj trend roditelj-priručnik previše.
Čini mi se da, samo na našem govornom području, gotovo na tjednoj bazi izlaze razno razni priručnici koji nas uče kako biti bolji roditelji kako bismo odgojili što bolju/sretniju/zdraviju djecu. Od priručnika kako s djecom komunicirati, kako ih uspavljivati, kako ih hraniti, kako ih okretati, kako ih posjedati, kako se točno s njima igrati, kako im pričati, kako ih pravilno nositi… Ne mogu, a da se ne zapitam – gdje je nestala good old fashion roditeljska intuicija? Čak i knjiški moljac poput mene čiji se život oduvijek svodi na čitanje i pisanje, pomisli – jesmo li malo skrenuli s puta? Je li roditeljstvo zbilja minsko polje kroz koje trebamo proći levitirajući po uputama iz pamfleta, ne bi li naše dijete preživjelo i postalo funkcionirajući, zdravi član društva? Jesmo li, ukoliko ne čitamo „upute stručnjaka“ u brošurama, knjižicama i letcima, opasni po svoju djecu s kojom ćemo onda, tako nenaučeni i neupućeni, krivo baratati, ostavljajući na njima tragove koji će ih obilježiti za sve godine koje su pred njima? Jesmo li nedovoljno dobri roditelji ako, uz vještine koje već imamo, konstantno ne učimo kako one postojeće unaprijediti, a one nepostojeće steći? Jesmo li podkapacitirani ukoliko ne pratimo najnovija istraživanja o tome kada točno treba početi s dohranom djeteta ili kako točno na četrnaest odgovarajućih načina vezati marame za nošenje? Imamo li šanse biti dostojni svoga djeteta ako nismo u priručniku pročitali kako pravilno previjati novorođenče ili koju točno poticajnu igračku mu pružiti u dvadeset i trećem danu njegova života? Smijemo li se uopće zvati kompetentnim roditeljima ukoliko nam netko tko smatra da je ovladao materijom nije objasnio kako uputno ovladati tantrumom ili ako nismo upoznati s cijelim spektrom istraživanja na temu djeca i ekrani? Koliko točno brošura, letaka i knjižica sa savjetima treba pročitati i na koliko individualnih i grupnih savjetovanja otići kako bismo bili dovoljno dobri roditelji svojoj djeci?
Ne mogu dovoljno naglasiti da smatram nužnim potražiti pomoć stručnih osoba u slučaju pojave bilo kakvih stanja i/ili situacija koje dovode do problema, bilo da su oni fizičke, psihičke, emocionalne ili bilo kakve druge naravi.
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko cijenim ljude koji su svoje profesionalne aspiracije usmjerili ka stalnom učenju i pomaganju drugim ljudima.
No, kada je riječ o samoprozvanim stručnjacima i njihovim proizvodima, ne mogu se ne zapitati – je li savršen roditelj, osim što je mitsko biće, i odličan marketinški trik? Ne mogu se ne zapitati – tko ne bi želio biti bolji roditelj svom djetetu i tko ne bi kupio knjižicu, vježbu ili tečaj koji će mu pokazati kako to zbilja biti? Nije li proizvod koji obećava naučiti roditelja kako biti dobar roditelj izvrstan artikl za ciljanu publiku (a svi to ponekad jesmo) – roditelj nesiguran u sebe i svoje vještine?
U konačnici, kada bismo sve savjete onih koji se smatraju stručnim davati ih stavili na jednu stranu, stranu nazovimo ga – sveupućenog roditelja – koji je pročitao svu literaturu na temu roditeljstva, pohodio sve tečajeve, radionice i pokupovao sve knjižice o tome kako postupiti u ovom ili onom izazovu roditeljstva, a na drugu stranu postavili roditelja koji, bez svega navedenog, ali intuitivno, brižno i s ljubavlju prilazi danim izazovima i nosi se s njima katkada manje, katkada više uspješno, osobno nemam dvojbe čije od to dvoje roditelja bih ja htjela biti dijete i kojeg, od to dvoje roditelja, bih htjela za svoje vlastito.
Čitajte, učite, obrazujte se. Od svega naučenog, natrpajte u svoje džepove koliko vam treba i koliko u njih stane. A onda krenite na put na kojem, garantiram vam, nema pravila. Ali ima puno, puno prostora za ljubav i rast kroz iskustvo koje je samo vaše (i s razlogom je tome tako). U stalnoj težnji za usavršavanjem, katkada je dobro osloniti se na ono što već imate i na ono što već jeste – vas same, nesavršeno savršene roditelje.
Photo: Unsplash
