Nakon svih restrikcija vezanih uz pandemiju, godina na izmaku je označila povratak na željeno i tako potrebno „staro“, dok je „novo normalno“ (zasigurno jedan od najomraženijih termina iz doba Covid-a) polako, ali sigurno gubilo svoj značaj. Umjetnost se ponovno vratila tamo gdje i pripada, na daske koje život znače, među svoju publiku, nas zaljubljenike u taj čudesan živi organizam zvan kazalište.
Donosim vam osvrt na predstave koje su obilježile 2022. godinu i koje nikako ne smijete propustiti u godini koja je pred nama:
„DEJT“
Monodrama „Dejt“ autorsko je djelo neponovljive Sandre Silađev koja se ove godine predstavila zagrebačkoj publici u kultnoj Tvornici kulture. Sandra Silađev glumi Oliveru Živković, srednjovječnu ženu i majku koja izlazi na dejt, no gospodin se ne pojavljuje. Čekajući ga, odigrava se prava komedija zbog koje ćete trebati maramicu kako biste pobrisali sve te suze smijalice. Loša strana predstave jest sigurna upala trbušnih mišića koju ćete dobiti od dvosatnog grlenog smijeha, no on je najbolja terapija (u ovom slučaju i trening) koji sebi i svojim prijateljicama možete priuštiti. P.s. Odlična predstava za okupiti žensko pleme i proslaviti posebnu priliku, kao što sam ja proslavila svoj rođendan!
„NAŠ RAZRED“
Drama Tadeusza Słobodzianeka „Naš razred“ napisana prema istinitom događaju i odigrana na mnogim scenama u Europi ovog puta dolazi u produkciji kazališta Gavella i u režiji Jasmina Novljakovića (iznimno, zbog radova obnove matičnog kazališta Gavella odigrava se u Centru za kulturu Trešnjevka). Radnja predstave smještena je u Poljskoj u vrijeme prije, tijekom te poslije Drugog svjetskog rata, a koji predstavlja središnju os svih događanja u predstavi. Glavni akteri su u početku djeca, a kasnije odrasli ljudi – Poljaci katolici te Židovi. Sve do ratnih previranja školski drugovi provode svoje vrijeme zajedno u djetinjim igrama, prvim zaljubljivanjima i maštanjima o svijetloj budućnosti pred njima, dijeleći školske klupe i svakodnevni život. No, rat i njegova olovna čizma stupaju kroz njihovo malo mjesto i naliježu na njihova leđa, upravljajući sudbinama njih kao pojedinaca, ali i čitavih naroda čije su tragične povijesti sažete u jedan kazališni komad. Ima li u ratu mogućnosti za ljudskost ili je svaka njena natruha zauvijek izgubljena u najmučnijim razdobljima naše povijesti? Ima li suživota bez pokajanja i oprosta? Tko pobjeđuje, režim ili čovjek? Kome pripadamo i koga pri tom gubimo? Je li teže pogledati u tuđe izgubljene oči ili u vlastite? Potresna predstava u sjajnoj glumačkoj izvedbi Ivane Roščić, Antonije Stanišić Šperande, Natalije Đorđević, Ivana Grčića, Hrvoja Klobučara, Janka Rakoša, Filipa Križana, Ivice Pucara i Enesa Vejzovića ostavlja dojam koji ćete ponijeti sa sobom dugo nakon što napustite njihove školske, kazališne klupe.
„VLA VLA VLAJLAND“ CABARET
Spretnu, okretnu i oštroumnu Vlajnu igra fantastična Ecija Ojdanić u predstavi kazališta Moruzgva koja je ujedno i stand up i burlesque-a i cabaret i to sve zapakirano u „one woman show“ kakav može izvesti samo glumica takvog kalibra kakva je Ecija Ojdanić. Vlajna je tipična žena našeg dinarskog, surovog, grubog kraja koja je tako često podcijenjena i nepošteno stavljena u drugi plan, kako to već biva u prostorima u kojima glavne uloge, barem naoko, igraju muškarci. No, ako dobro poznajte žene s ovih, ili svih onih prostora u kojima biti žena znači i biti drugotna, onda ste sasvim sigurni da one jesu puno više od onoga za što im okolina daje prostora da budu. No, kada već društvo taj prostor ne daje, tu je Vlajna da si ga sama uzme. Dok vozi slalom kroz sve nedaće koje joj život bespoštedno servira, ona ostaje svoja i autentična, pa „kome pravo, kome krivo“. Zbog bliskosti koju osobno imam s vlaškim mentalitetom, krajem i ljudima, vjerojatno sam subjektivna kada kažem da je ovo komad kojeg apsolutno morate pogledati, ako već niste. Nemojte mi zamjeriti, ipak sam i ja samo jedna – zagrebačka Vlajna.
„PLODNA VODA“
Predstava Hrvatskog narodnog kazališta koja je nastala prema nagrađenom tekstu spisateljice Marine Vujčić zasigurno će biti jedna od onih o kojoj će se još mnogo govoriti u godini koja je pred nama. Plodna voda priča je smještena u mračni, močvarni, distopijski krajolik u kojemu se s jedne strane nalaze žene koje su u nekom odnosu s trudnoćom (bilo da je silno žele, bilo da je baš nikako ne žele, bilo da su već trudne pa trudnoću „čuvaju“, baš kako čuvaju i priče koje su ih do trudnoće dovele…) dok su s druge strane oni koji pod krinkom pronatalitetne politike i silne brige za žene, potencijalne majke, zapravo provode svoj teror, samovolju, kontrolu i nasilje nad njima. Atmosfera je tegobna, mučna i teška, ali upravo takva su i pitanja koja otvara i problemi koje apostrofira ovaj kazališni komad kojeg sam pogledala sama i nisam u tome nimalo pogriješila – ovakvu vrstu umjetnosti najbolje je pogledati u potpunom prisutstvu vlastitog duha i vlastite svijesti, bez suvišnih distrakcija. Preporuka za sve one koji su još uvijek pod dojmom čitanja i/ili gledanja Sluškinjine priče (The Handmaid’s Tale), ali pogotovo za sve one koji u recentnim zbivanjima naše stvarnosti ne vide ništa zabrinjavajuće.
Photo: Pexels
