Drage Lele, na svom blogu ste pisale divne tekstove o cikličkoj prirodi ženskog tijela. S druge strane, vidimo žene koje su preuzele toliko životnih uloga da konstantno žongliranje između svih njih ne ostavlja prostora za odmor. Smijemo li i mi žene stisnuti pauzu i koje su posljedice ako to ne učinimo kada nam je potrebno?
JASMINA: Jednostavno je: ako se ne zaustaviš, zaustavit će te. Odnosno, sve bi bilo jednostavnije da kao majke imamo više podrške i manja očekivanja, od društva i sebe samih. Ovako se moramo snalaziti. Kad sam prvi put postala mama, bilo mi je otkriće da se moram naučiti brinuti o sebi. Fokus je uvijek na bebi, a onda shvatiš da sve pada u vodu kada ti nisi dobro. To zvuči kao neki klišej, ali s razlogom je tako: to je istina do koje većina mama dolazi ponovno i ponovno. Naučene smo da se vrednujemo kroz to koliko smo produktivne, kroz ono što možemo pružiti drugima. Jer tko smo mi kad ne radimo ništa? Odmor refleksno smatramo praznim hodom između dvije akcije, vrijeme bivanja kad ne radimo ništa, nužni gubitak vremena dok ne pronađemo snage ili smisla za dalje. Ali taj predah je zapravo sve. Onaj prostor između dva udaha, odmak, trenutak kad se otkačiš od svega što te do tad držalo u kandžama napetosti, trenutak kad siđeš s koluta dnevnih obaveza i doživiš gdje si. Tu se nalaze mir i zadovoljstvo svime što imamo.
U svom radu kao doule, prisustvovale ste mnogim porodima u hrvatskim rodilištima. Možete li nam reći što mislite o trendu medikalizacije poroda u 21. stoljeću i možemo li reći da smo kao društvo prestali vjerovati u sposobnost tijela žene da rodi? Dakle, ovdje ne pričam o nužnoj liječničkoj intervenciji u slučaju potrebe i ugroženosti majke ili djeteta. Pričam o intervencijama kao uobičajnim praksama pri porodu – rutinsko bušenje vodenjaka kada porod započne, učestali vaginalni pregledi pred kraj trudnoće ili pak “požurivanje” poroda neslavnim “dripom”. Dakle, iako trudnice nisu bolesnice i u većini slučajeva nema potrebe za intervencijama, kao takve ih se često u rodilištu tretira. Zašto je tome tako i kako možemo mijenjati stvari?
JELA: Možda je baš ovo pitanje temelj svega što radimo, odnosno mjesto iz kojeg se sve i izrodilo. Jer upravo ta bubica koja nam je prvim prebacivanjem poroda iz domova u bolnice bačena u uho je učinila ovo sve. Nekada se na porod gledalo kao na nešto što će se dogoditi i kao što su sve tvoje pretkinje i žene koje poznaješ to preživjele jer su im tijela bila sposobna roditi, tako ćeš i ti. Kada slušam svoje bake kako pričaju o njihovim kućnim porodima (njih ukupno osam!), to su uvijek vrlo kratke priče, bez trauma, bez drame oko priprema za porod ili dehumanizacije žene. A to je ono što danas vidimo. Kada je nešto rutinski, to znači da sve žene i bebe stavljamo u isti kalup, a to je nemoguće! Mi radimo na tome da se prestanu takve prakse prihvaćati kao nešto normalno, jer to što su česte ne znači da su normalne i da ih se treba raditi. Mislim da je jako bitno pričati o tome iznova i iznova jer se tako informacije prenose i mijenja svijest žena. Veliki sustavi se nikada nisu promijenili iznutra nego pritiskom izvana. Zato educiramo žene, kako bi one jedna po jedna mijenjale način na koji rađamo i kako se odnose prema nama. Kad god me netko pita “Kako da ne rodim na leđima?”, jedino što mogu reći je “Tako što nećeš leći na leđa”. To i jest cijela istina, nitko vas ne može na to prisiliti, samo što smo mi naučene slušati autoritet i ne svađati se. Preživjet ćemo, nema veze. A kako bi bilo da se izborimo za sebe i napravimo ono što želimo? Jer na tim krilima onda možemo sve i kasnije u životu! I još nešto, te rutinske prakse neće više biti rutinske kada ih žene počnu rutinski odbijati. Naravno da će osoblju biti neobično da netko traži izgon na sve četiri ili čučeći, ali nakon jedne koja ne pristane na odbacivanje njene želje (potrebe), i druge i treće i desete, osoblju će biti normalno da žene ne rađaju na leđima. Sva moć je u našim rukama, samo je trebamo početi koristiti za dobro.
Nastavno na prethodno pitanje – moram reći kako sam pri vlastitom porodu ostala zaprepaštena činjenicom da se baš nitko od medicinskog osoblja ne predstavlja, a meni su se svi obraćali sa “mama”, što u rađaoni, što na odjelu babinjača. S obzirom na sve ostale postupke kojima sam svjedočila, kasnije sam se pitala – je li moguće da je i to dio procesa dehumanizacije osobe?
LELE: Čast svijetlim iznimkama, ali kultura informiranog pristanka u našem zdravstvu nije na zavidnoj razini. Počevši od osnovnih stvari, kao što je predstavljanje, do toga traži li se pristanak kad se izvodi neki postupak. Vjerujem da nitko ne polazi s namjerom da dehumanizira osobu, to je posljedica funkcioniranja jednog velikog, inertnog sustava. Treba shvatiti da je medicinsko osoblje također pod pritiskom, pogotovo u izvandrednim okolnostima kao što je pandemija. To nije opravdanje, baš zato nam je potrebno više empatije i ljubaznosti, ne manje. Žene se često osjećaju kao da prepisuju odgovornost nekom drugom kad ulaze u rodilište i najveći “klik” u radu s njom dogodi se kad ona shvati da je to njezin život. U našem podneblju postoji neko prešutno urođeno povjerenje da je liječnik u pravu i da treba, bez preispitivanja, vjerovati tom autoritetu. Ne trebamo negirati savjetodavnu ulogu liječnika, ali isto tako moramo zadržati svijest da je krajnja odluka i dalje naša. Medicinsko osoblje odgovorno je da savjesno radi svoj posao, ali mi smo i dalje odgovorne za sebe i dijete.
Jedna rečenica s vašeg tečaja mi se posebno urezala u pamćenje i kasnije me vodila kroz mnoge dane moje trudnoće, a ona glasi: “Porođajna bol je jedina bol koja ti ne može nauditi.” Recite nam ponešto o strahu od boli tijekom porođaja, možemo li na nju gledati kao na bol koja je zapravo nit vodilja prema rođenju novog života, na što nas ona upućuje i možemo li je demistificirati?
LELE: Tako je, još jedan primjer nepotpune informacije je da porod boli. Kad tome još dodamo rečenice poput “najgora bol u životu”, naravno da se trudnice boje. Nitko ne želi bol i u prirodi nam je da izbjegavamo neugodna iskustva. Kažemo nepotpuna informacija jer je to bol sa svrhom, bol s nagradom, bol koja ne ozlijeđuje. Da, porod boli, to najčešće čujemo, ali ne i da ta bol nikad neće biti jača od njih. Ne čuju: “Snažna si. Dovoljna si.” Uvjerenja su moćna stvar i znatno utječu na naš život i na naš porod. U našem tečaju smo boli posvetile poseban modul jer je raspakirati mit o porođajnoj boli važan korak pripreme za porod.
“40 days for 40 years” – što period babinja znači za cjeloživotno zdravlje žene, koliko je važan i kako bismo se za njega trebale pripremiti?
JASMINA: Uh, o babinju i transformaciji koju žena prolazi kad postaje majka mogle bismo pisati romane, ali potrudit ću se sažeti odgovor. Moto “40 dana za 40 godina” dolazi iz Ayurvedske tradicije, točnije od Yshe Oakes, a za popularizaciju istog najzaslužnija je australska doula Julia Jones, divna žena koja stoji iza online edukacije i zajednice Newborn Mothers. Iza sebe imam dva babinja i dva sasvim različita iskustva. Nakon svojeg prvog poroda, dugo mi je trebalo da se oporavim, i fizički i emocionalno. Osjećala sam se izgubljeno, a oko sebe nisam nalazila na objašnjenje što mi se točno događa. “Sve je normalno, sve je u redu.”, rekli su mi ginekolozi, patronažne, svi koje sam tražila stručni savjet, a isto su mi rekli i moji bližnji, ne znajući kako da me utješe. Ali ja se nisam osjećala kao da je sve u redu. Imala sam dijastazu, bolove u leđima, natučenu trticu i premda sam bila zaljubljena u svoju bebu, osjećala sam se tjeskobno, usamljeno i krivila sam samu sebe “zašto jednostavno ne mogu biti sretna”. Moj put iscjeljenja me naučio puno o sebi, o tijelu i emocijama žene koja stasa u majku i kako to nikad nije pravocrtan ni jednostavan proces. Sada sam posvećena tome da drugim ženama pružim podršku na tom putu. Za drugo babinje bila sam puno spremnija i imala sam podršku obitelji, prijateljica i kolegica kakvu ranije nisam mogla ni zamisliti, cijelo “selo” podrške koje mi je okupila Jela. Moj oporavak je bio potpun, a briga i pažnja koju sam tad dobila od svojih najdražih ljudi me promijenila u otvoreniju osobu. Prije toga sam još uvijek održavala neki ideal neovisnosti i samodostatnosti, a tad sam konačno shvatila da snaga nije u odbijanju nego prihvaćanju pomoći. Tako se povezujemo s drugima i stvaramo zajednicu koja nas drži. I da se vratim na 40 dana za 40 godina – ono što ta tradicija kaže je da taj period, a zovu ga čak i sveti prozor nakon poroda, kritičan za dugoročno fizičko i emocionalno zdravlje majke. Znala sam to i prije, ali moja dva babinja su mi na vlastitoj koži pokazala koliku to razliku čini u cjelovitosti oporavka i pronalaženju samopouzdanja u ulozi majke. Iskustvo poroda i ranog majčinstva može izgraditi ili slomiti ženu, a često je i slomi pa izgradi ponovno. Možda će se to nekima činiti dramatično, ali imala sam puno prilike vidjeti kako žene dobivaju krila nakon pozitivnog iskustva ili mjesecima pa čak i godinama pokušavaju doći k sebi nakon traumatične priče.
Kada biste trudnici pred porod mogle prenijeti samo jednu poruku, koja bi to bila?
LELE: Dugo smo tražile krilaticu koja objedinjuje poruku koju želimo prenijeti i pronašle smo je u ovoj:
Sve počinje od tebe.
To je višeslojna poruka: za početak, da život nastaje u ženi i ta se stvaralačka snaga ne odnosi samo na djecu nego na kreativnu silu kojom stvaramo sve u životu. Žene su često usredotočene na druge i lako zaborave da su one srce doma i svoje zajednice. I ne samo to: prije no što smo bile majke, prije no što smo bile supruge ili koja god bila uloga s kojom se poistovjećujemo, bile smo potpune osobe i ta je osoba i dalje važna. “Sve počinje od tebe.” je tu da žena ne zaboravi da je ona važna, štoviše, da je nezamjenjiva, da je ravnopravna, da od nje počinju promjene i da u svakom trenutku može odabrati kakav život želi živjeti. To je naš način da vratimo život u njezine ruke.
