ONE PRIJE NAS
Davno prije nego što smo na scenu stupile mi, žene generacije „Y“, postojale su žene koje su nam prethodile i koje su svoje borbe vodile u okvirima koje je danas teško pojmiti. Pokušajte samo zamisliti društveni poredak u kojemu žena ne smije sama izaći na ulicu, ne smije pisati, ne smije raditi ili pak odabrati život bez udaje. Iako nama Milenijalkama ovo zvuči poput scenarija neke distopijske serije, upravo takva pravila određivala su sudbine žena koje su živjele na ovim prostorima prije nas.
Srećom po sve nas koje danas na ovaj ili onaj način živimo sa i od tipkovnice, baš tada i baš ovdje, krajem 19. st., rođena je jedna žena koja će uskoro postati velik problem svih onih političkih i društvenih elita i velikodostojnika (trebamo li reći da su tada to bili isključivo muškarci?) koji su brižljivo čuvali poredak skrojen po isključivo njihovoj mjeri. Na veliku žalost po njih, ta žena od koje su svi, pa i njena vlastita obitelj, očekivali da u finim uštirkanim haljinama puno šuti i malo misli, da se uda prvom dobrom prilikom te da preuzme za nju predodređenu ulogu žene za koju ne postoji mogućnost slobode kretanja, mišljenja ili samoostvarivanja, imala je ponešto drugačije planove.
Još maloljetnu, roditelji je žele udati, što ona odbija.
Udaju je pod prisilom, a muž je zlostavlja i drži zaključanu u sobi.
Hvata pravu priliku i bježi od muža maskirana u sluškinju.
Obitelj ju odbacuje.
Počinje pisati političke tekstove usmjerene protiv vladajuće stranke. Njeni tekstovi dižu prašinu u svim slojevima društva, svi se pitaju čije li to britko pero piše nešto tako smjelo i tako opozicijski.
Nakon bijega od muža, neudana, bez ikakvih prava i obitelji, zahvaljujući vlastitom spisateljskom talentu i nevjerojatno oštrom umu zapošljava se u Obzoru, kao prva ženska politička novinarka ikada na prostoru Austro – Ugarske, prva ikada u ovom dijelu Europe i jedna od prvih u čitavom svijetu.
Iako savršeno govori njemački i mađarski, iz protesta i tadašnjoj vlasti usprkos odbija pisati na jezicima koji joj nisu materinji.
Piše i radi pod silnim pritiscima vladajućih i pri tom ne odstupa od svojih načela.
Vladajući je preziru, puk obožava.
Počinje pisati i romane koje publika guta, a u kojima vješto proziva „nedodirljive“ s vrha vlasti.
Iako porijeklom iz ugledne obitelji, druži se sa ženama najnižeg društvenog sloja, radnicama u tvornicama, i postaje njihov glas pišući o nehumanim uvjetima u kojima rade i mizernim plaćama koje dobivaju za svoj teški rad.
U pokušaju osnutka prvog ženskog radničkog sindikata biva uhićena i pritvorena.
Vrhunski je obrazovana, a u želji da putuje svijetom i obavlja svoju profesiju, što je u to vrijeme bilo strogo zabranjeno, dovija se ideji maskiranja u muškarca te u muškim odijelima i kravatama, usprkos svemu, putuje svijetom.
Njeno pero postaje strah i trepet moćnika, izrabljivača radnika, mađarske i austrijske, a kasnije i mnoge druge vlasti.
Istovremeno radi kao novinarka i stvara kao književnica te adaptira svoje i tuđe romane za kazališta.
Osniva prve novine namijenjene ženama na ovim prostorima „Ženski list“, a potom i časopis „Hrvatica“. Bori se za žensko pravo glasa, pravo na imovinu, obrazovanje i profesiju.
Vlasti joj oduzimaju svu imovinu stečenu radom.
Nepodobna za svaki sistem, nepoćudna za svaki prisilni autoritet, sve do svoje smrti radi, stvara i svojim perom, integritetom, hrabrošću i smjelošću zadužuje generacije koje će tek doći u svijet kojim je gazila i koji je svojim koracima oblikovala velika, najveća – Marija Jurić Zagorka.
A naspram nje, velike, gorde, nesalomljive i moćne stoji sitan, beznačajan i balav, kognitivno inferioran, infantilan ispljuvak patrijarhata kojemu je domet stvaralaštva – trljati sise kipa jedne Zagorke.
Daleko negdje od ovog nevjerojatnog scenarija koji se odvija u (navodno) 21. stoljeću, pored oba ta dijametralno suprotna lika stojim ja i zamišljam Mariju kako sjedi za svojim stolom boje mahagonija u radnoj sobi stana na Dolcu broju 8, u košulji zasukanih rukava, s napola razvezanom kravatom, lijevom rukom otresa pepeo cigarete, ispuhuje dim, dok desnicom jednim snažnim pokretom uvlači papir u mehanizam pisaće mašine i počinje. I ne osvrće se niti krajičkom svog naizgled mrkog oka na malograđanske trljače tuđih sisa.
Ona je, ionako, oduvijek imala pametnijeg posla.
Photo: Pexels
