Zadnji je dan kolovoza i ljeto počinje mirisati na zrelo voće koje na stol donosi početak jednog novog, zlaćanijeg i kišovitijeg razdoblja. Miris na balkonu nije onaj kakav je bio još pred samo nekoliko tjedana, slutnja promjene osjeća se poput vlage u zraku. Odjeća postaje šuškavija i mekša, a glazba manje napadna i tiša. Napitci više ne moraju biti hladni i napokon se možemo malo više grliti. Bablje ljeto je oduvijek za mene bio jedini kraj koji je naslućivao novi početak. I savršeno godišnje doba za slušati i čitati onog koji je za mene prvi i jedini – Arsen. U mojoj „kući na moru“ pronašla sam zbirku njegovih pjesama koju…

Ako ste mog knjiškog senzibiliteta, nema sumnje da ste već čuli za Bernardine Evaristo, književnicu i prvu crnkinju koja je osvojila nagradu Booker za roman Djevojka, žena, drugo. Prošlo ljeto čitala sam upravo tu uspješnicu koja me u potpunosti oduševila i oborila s nogu, što se ne događa često. Kad sam na polici knjižnice netom pred godišnji odmor ugledala knjigu o kojoj vam danas govorim, nisam dvojila trebam li je pročitati. Manifest, kako kaže njegova naslovnica, jest “savršeno štivo za svakoga tko sanja velike snove”. U prvom redu, ovo je jedna zanimljiva biografija i svjedočanstvo u kojem Evaristo piše o svom djetinjstvu, mladenaštvu, sazrijevanju, odnosu prema umjetnosti, o svim svojim…

“Kako ste dospjeli ovamo? pitat će se kad nas budu proučavali, ovako razbacane i oštećene, radili teorije i makete, tragova nije bilo.” Knjjige su prelijepi pokloni. Imam sreću što sam okružena prijateljima koji znaju što mi znači dobra knjiga pa mi je ova u ruke došla za rođendan, nakon što sam, nimalo sugestivno, hvalila autoricu do besvijesti, kako to inače volim raditi s onim tko me oduševi. Jedna i jedina, Ivana Bodrožić napisala je knjigu stihova koji su osjećajni, a ni u kom trenutku patetični, koji su duboki, a ni u kom trenutku pretenciozni, koji su kompleksni, a ni u kom trenutku neshvatljivi. Bodrožić je napisala knjigu, a prijatelj posvetu:…

Kada kažemo Ivana Bodrožić, rekli smo cijelu rečenicu. Lišeni svakog oklijevanja, svake odgovornosti prema izostanku nastavka rečenice, možemo biti slobodni reći Ivana Bodrožić i staviti točku. Time ne bismo ništa pogriješili, ne bismo ništa oduzeli niti uskratili. Neki ljudi pišu, neki su pisci. A neki pisci su – Ivana Bodrožić. 100 % pamuk čitala sam, suprotno svojim uvjerenjima, u digitalnom obliku. Za mene će knjiga uvijek biti ono reljefno što držiš u ruci, ono što je teško, hrapavo i šuška, što ima miris i patinu, što se „dohvati s police“, prema čemu pružaš ruke i dušu, što dosežeš u čučnju i skoku, što su držale ruke prije tebe, što ćeš…

Slavenka Drakulić ime je koje ne možete zaobići ako ste čitatelji barem dijela književnosti ovih prostora. Moj prvi susret s njom bio je poprilično uznemirujuć jer sam pred mnogo godina, ne znajući u što se upuštam, odabrala naslov Kao da me nema kao prvu knjigu Slavenke Drakulić koju ću pročitati. Dugo, dugo poslije mogla sam prizvati osjećaj nemira, gnušanja i užasa koji me posve obuzimao za vrijeme čitanja i koji se utaborio negdje u meni ne dajući mi da zaboravim stravu nedavnog rata koju je Slavenka Drakulić tako opipljivo opisala. Nisam imala sumnje, preda mnom je bila velika knjiga i velika književnica, no isto tako nisam imala sumnje – knjiga…