Bila je to sparna splitska ljetna večer našeg godišnjeg odmora prije vjenčanja. Umorni od priprema za vjenčanje, uzbuđeni zbog sve bližeg velikog dana, iscrpljeni od sunca i mora, ležali smo u krevetu i pričali kako nam pod hitno treba predah, onaj pravi, predah od svega. Pod hitno moramo ovim lutalicama u nama reći – dosta. Treba nam odmor, i to odmah nakon vjenčanja, odmor na kojemu nećemo ići nigdje, nećemo raditi ništa, ležat ćemo uz neki bazen dok nam barmeni serviraju hranu, a mi ćemo spavati i jesti i spavati i nikome neće zvoniti telefon, ni sa kim nećemo morati na sastanke, ništa nećemo planirati, kroz nikakve gužve se voziti, trčati, baš nigdje nećemo ići, ma ni koraka nećemo napraviti… Samo laganini. Dogovorili smo se, definitivno! Na medenom mjesecu ćemo samo laganini. – „Onda ćemo tako, jel?“ – pitao me neuvjerljivo. – „A šta ja znam.“ – odgovorila sam još manje uvjerljivo.
Minutu poslije igrali smo našu igru – on je u glavi vrtio zamišljeni globus, a ja govorila „stop“ svim onim mjestima na kojima nikada nismo bili, a htjeli smo, a morali smo. – „Šta kažeš na Rim?“, pitala sam. „Aaaa… Rim baš moramo.“, odgovorio je uzbuđeno, iako sam odgovor ionako znala. U sljedećih pola sata avionske karte bile su kupljene, smještaj rezerviran, gusti plan puta dogovoren, a ulaznice za omiljena mjesta čekala su na mailu da ih se isprinta.
Par tjedana nakon, lutalice su sletjele na Fiumicino. Vjenčane lutalice. Prvi aerodrom na koji smo sletjeli s prstenjem na rukama i novim prezimenom za mene. Dobrodošli u Rim, grad u kojem je dobro početi, što god da početi imate. Jer velike su šanse da će započeto tamo trajati zauvijek. Pa pogledajte samo taj grad. Drugo ime za trajanje. Drugo ime za vječnost. I kako bi Robert de Niro rekao „Italy has changed, but Rome is Rome.“ Evo i naših 10 razloga zašto, nadam se da ćete nakon ovog teksta i vi tamo zalutati:
1. Vatikan – najmanji grad – država na svijetu unutar koje se nalazi veličanstvena bazilika svetog Petra, sa Sikstinskom kapelom i najpoznatijim svodom na svijetu – onim Michelangelovim. Moj dojam je sljedeći – ako se trebate odlučiti da u životu posjetite jedan i samo jedan muzej, trebali biste se odlučiti za ovaj, Vatikanski. Tamo vas čekaju Rafaelova „Stanza della Segnatura“, Michelangelova „Pieta“ i brojna druga djela u koja ćete zadivljeno gledati dok pred vašim očima prolazi kultura jednog svijeta. Za mene su muzeji uvijek bili nešto sasvim suprotno od dnevnih vijesti. U vijestima uglavnom vidimo ono čega se trebamo sramiti, svi, kao rod, kao vrsta. U muzeju možemo vidjeti čime se trebamo ponositi, vidimo za koje smo visine sposobni, vidimo da možda ipak imamo što dati i što iza sebe ostaviti, kao što su neki davno prije nas ostavili nama. I zato vijesti ne gledam, a u muzeje idem, čak i na medenom mjesecu.
2. Rimski forum – središte života Rimskog carstva, veličanstveno zdanje na otvorenom prepuno ostataka rimskih ulica, slavoluka i hramova koji svjedoče životu koji se nekada svakodnevno odvijao na ulicama Rima. Negdje u suton, popeli smo se na Kapitol, iza Oltara domovine, i krenuli dolje, stepenicama prema Forumu. Sunce je postajalo savršeno zlatno, nenametljivo prigušeno i svojim zadnjim trzajima obasjalo je Forum. Sjela sam na topli kamen koji je opasao stepenice i pogledala ispred sebe. Nije bilo ljudi, nije bilo buke, a i mi smo se utišali. Malo je takvih pogleda na svijetu, još manje takvih trenutaka i takvih tišina. Pogled na Forum s tog mjesta možda je jedan od najljepših koje sam u životu imala pred sobom. Ali meni se nekako činilo, tog zlatnog rujanskog dana, da sa stepenica na kojima sjedim ne vidim Forum, već sebe samu kako gledam na Forum. Činilo mi se da vidim sebe i njega, nas kako šutimo, našu tišinu, spokoj, sve gdje smo bili i gdje ćemo ići, ali više od svega, s tih stepenica na Kapitolu, vidjela sam gdje smo sada, baš sada. Vidjela sam Sadašnjost samu. Malo je mjesta na kojima sam to uspjela. Ako ću Rim po nečemu pamtiti, pamtit ću ga po tome što nikad prije nisam bila na starijem mjestu koje je više obećavalo budućnost, a dalo mi da osjetim čistu i jasnu – sadašnjost.
3. Koloseum – ovaj amfiteatar je najpoznatiji gradski simbol i jedan od sedam svjetskih čuda. Saint Venerable Bede jednom je rekao: “Rome will exist as long as the Coliseum does; when the Coliseum falls, so will Rome; when Rome falls, so will the world.” Nakon što sam ga vidjela, shvaćam… S Koloseuma se pruža fantastičan pogled na Konstantinov slavoluk, najveći očuvani slavoluk u Rimu. Teško je ne izgubiti pojam za realnost s obzirom da sve izgleda kao savršeno pripremljeni filmski set. Svako podsjećanje da ovo nije set već stvarnost, je novi „Wow moment“.
4. Piazza Navona – jedan je od najljepših rimskih trgova i pravo ogledalo baroknog doba. Ima oblik elipse jer je ondje u doba antike, u 1. st., bio stadion, a sada je predivna pješačka zona. Ako ste ljubitelj arhitekture poput mene, ne možete ga zaobići. Na središnjem dijelu Trga se nalazi fontana „Četiriju rijeka“ – muške personifikacije predstavljaju Nil, Ganges, Dunav i Rio della Plata, a projektirao ju je slavni Bernini. Dio fontane je i obelisk iz rimskog doba (koje ćete u Rimu često pronalaziti). Posebnu pažnju obratite na crkvu sv. Agnese, djelo slavnog Francesca Borrominija.
5. Panteon – nekoliko minuta hoda od Piazze Navone nalazi se Panteon – prvotno poganski hram, a kasnije prenamijenjen u katoličku crkvu jedini je u cijelosti sačuvan arhitektonski spomenik antičkog Rima. Impozantna kupola visoka je i široka 43,3 m te ima otvor koji ima dvojaku funkciju – statičku: pomaže rasterećivanju stalnog opterećenja uslijed težine kupole i svjetlosnu – propušta svjetlost u unutrašnjost. Osim kupole, ne možete ne primijetiti divne granitne stupove koji nose pročelje zdanja. Upravo u ovom hramu se nalazi i grobnica slavnog Rafaela.
6. Campo de Fiori – tržnica na kojoj možete udahnuti pravi duh današnjeg Rima. Inače obožavam tržnice, za mene je to mjesto života u punom smislu jer su, osim mjesta na kojemu se trguje, oduvijek bile i mjesto susreta i to onih kakve najviše volim – spontanih, glasnih, srdačnih i zato su tržnice neizostavan dio svakog mog putovanja.
7. Španjolske stube, Fontana di Trevi, Piazza del Popolo – Rimljani ovaj dio grada nazivaju Tridente (trozubac) prema položaju triju ulica: Via del Corso, Via di Ripetta i Via del Babuino. U ovom dijelu grada se osjećate bogato – i to kulturološki, metropolski bogato. Ovdje ne smijete propustiti Fontana di Trevi – barokno remek – djelo u koje navodno morate ubaciti novčić ako se želite vratiti u Rim. Dođite od Piazza di Spagna na kojoj se nalazi divna Berninijeva fontana i popnite se uz Španjolske stube koje su pravi spomenik rokoko doba. Na vrahu stuba čeka vas crkva Trinita dei Monti od koje se prošetajte prema Vili Medici i dalje, sve do Piazza del Popolo. Tako ćete s jedne strane ćete imati divan pogled na talijanske vile na brežuljku (op.a. ne propustiti Villa Borghese – najveća rimska zelena površina koja obuhvaća uređene javne parkove, vrtove te muzeje između kojih i Galeriju Borghese…), a s druge očaravajući pogled na grad i u konačnici na Piazzu del Popolo koja zahtjeva pogled „odozgora“ kako biste vidjeli njenu savršenu simetriju skupa sa 3200 godina starim obeliskom koji je iz Egipta donesen u Rim. Ljubitelji mode, ne propustite se prošetati ulicom Via Condotti koju nazivaju rimskom Petom avenijom. Uživala sam u obje, ali ne pretjerujmo, s pravom Petom avenijom se baš ništa ne može usporediti. 😊
8. Trastavere – četvrt čiji naziv znači „preko Tibera“ rimska je boemska četvrt. Šetajte njome neobavezno, sjednite u neki od restorana, upijajte grad i njegovu magičnu svakodnevicu. Vibra koja se tamo osjeti teško je opisiva, recimo da bih bila često „preko Tibera“ da kojim slučajem živim u Rimu. Ulice su živopisne, prepune zanimljive lokalne gastro ponude, uličnih zabavljača, mladih i starih koji opušteno žive svoju „la vita e bella“ filozofiju – makar ponekad, makar tamo. Zavucite se u svaki kutak i onda ga brižljivo ponesite sa sobom, ja svoj komadićak Trastavere duha čuvam samo za sebe.
9. II Vittoriano – spomenik „Altare della Patria“ (Oltar domovine) ili kako ga neki nazivaju “II Vittoriano” podignut je u čast prvom talijanskom kralju (Vittorio Emanuele II) i ujedinjenju Italije 1861. godine, a nalazi se na Piazza Venezia koja je svakako trg kojeg ne smijete propustiti.
10. Za kraj, tračak gastronomije – Cul de Sac jedan je od najstarijih barova s vrhunskom ponudom vina, ali ako pitate mene, tiramisu je ono što tamo trebate naručiti. Nakon prvog posjeta ovom slatkom restorančiću, vraćali smo još dva puta. Savršeniji desert nisam jela u životu, a ja ih nikada ne propuštam. Ako Rim ima okus, onda je to okus tiramisua iz Cul de Saca.
Pokušala sam cijeli doživljaj Rima svesti na jedan tekst i naravno, bio je to težak zadatak. Nadam se da sam vam dala ideju i okvirni plan puta, i da vam je barem u kojoj rečenici zamirisao Rim iz mog sjećanja. Ono što nisam mogla prenijeti morate doživjeti sami – okus talijanskog macchiata kojeg ćete kao svi pravi Talijani s nogu srknuti u hladu neke breze, miris prave talijanske kože, izloge malih obrta sa savršeno dizajniranim predmetima od kože, porculana, stakla; kaos u prometu, vespe koje bruje po uskim kamenim uličicama, krcate terase restorana i kafića, nepogrešivo odjevene i uvijek mirišljave Talijanke, dvorišta skrivena iza najdivnijih ograda kovanog željeza, a u njima fontane i pitari puni limuna, bršljani koji se veru po zidovima renesansnih palača, najljepše crkve, najromantičnije zalaske sunca, najfinija vina…
U fontanu bačen novčić moj je zalog za povratak, možda već na okruglu godišnjicu braka. Ipak će Rim zauvijek ostati onaj grad u kojem je brojčanik našeg novog života još uvijek pokazivao 0 km. Rim svoju priču piše i dalje, pišemo je i mi. Do čitanja. 😊
