Sjećate li se ne tako davnih vremena kada smo garderobu obnavljali na jesen, s početkom školske godine, i na proljeće, pred ljetne vrućine? Kada su jedne tenisice bile dovoljan par obuće za igru na ulici, jedan kaput za posebne prilike je visio u ormaru svake dame, jedne nepoderive traperice su bile jednako dobro nosive na štikle i tenisice? Sjećate li se vremena prije nego što smo počeli mahnito kupovali odjeću na tjednoj bazi, za baš svaku novu priliku, a sve da izbjegnemo pojavljivanje u istoj odjevnoj kombinaciji na dva događaja za redom (što bi kvadratići instagrama nemilosrdno zabiljezili)?
Odjeća je oduvijek bila svojevrsni način komunikacije pojedinca s okolinom, jedan od načina na koji poručujemo tko smo. Međutim, još donedavno je moda imala svoj ciklus, ritmične mijene u vidu kolekcija koje izlaze tek nekoliko puta u godini. Danas je situacija posve drugačija i svodi se pod zajednički naziv onoga što zovemo „fast fashion“. Način proizvodnje odjeće u cijelom svijetu potpuno je drugačiji od onog koji je postojao prije dvadesetak godina. Sjetimo se samo mnogih hrvatskih tekstilnih poduzeća koja su neslavno propala, premda su stvarala kvalitetan proizvod i kao takve prehranjivale brojne obitelji. Danas se odjeća ne proizvodi lokalno, čak ni regionalno. Većina odjeće proizvodi se u tzv. zemljama trećeg svijeta, daleko od nas. Pa ipak, usprkos tome, jeftinija je nego ikad. Kako je to moguće?
Pitate li se ikada zašto je odjeća jeftinija nego ikad, nekvalitetnija nego ikad, a opet – reklaminiranija nego ikad? Tko to želi da idemo u shopping svake subote i još važnije, što nas to tjera da tako učestalo kupujemo i potom kupljeno, nakon vrlo kratke uporabe bacamo? Radi li se o egu, prividu bogatstva, osjećaju da nekoga zadivljujemo time, ili pak o vlastitoj nesigurnosti zakamufliranoj u novu krpicu i instagramski filter?
Nakon puno razmišljanja i postavljenih pitanja, naišla sam na neke odgovore koji su oblikovali moje stavove vezane uz modnu industriju, a nadogradili se na ono što već mislim o minimalizmu i održivosti kao stilu života. Pošto vjerujem da se svijet uvelike mijenja svaki put kada se promijeni način razmišljanja samo jedne osobe, pišem ovaj tekst u nadi da ćemo zajedno osvijestiti neke istine o modnoj industriji – o tome tko sve sudjeluje u proizvodnji, s kojim resursima, tko zarađuje, tko gubi, tko koristi i baca iskorišteno i gdje odlazi odjeća koje se jednom riješimo, nakon što, da bi uopće došla do nas, prevali cijele svjetove i obilježi cijele živote.
O luksuzu
Svakodnevno nam prodaju priču o tome kako je luksuz kupiti. Kupite ovaj auto i izgledat ćete uspješno, kupite ovaj sat i izgledat ćete organizirano, kupite ovu haljinu i izgledat ćete poželjno… Trgovci ne prodaju stvari, prodaju ideju o prividu uspjeha, moći, dobrog izgleda, samopouzdanja. Prodaju baš ono na što ste najosjetljiviji – vašu slabost za cijenu s etikete. U svijetu u kojem je sve teže priuštiti si krov nad glavom, dobro zdravstveno osiguranje ili obrazovanje, prodaju nam pod luksuz ono što nam nije potrebno, kako bismo se osjećali manje loše zbog svega onog što nemamo, a zapravo trebamo.
Cijena s etikete
„Fast fashion“ omogućio je da gore spomenuti privid luksuza bude dostupan široj masi. Stoga je cijena s etikete sve češće „povoljna“. Prije nego što to zaključimo, bilo bi dobro znati pravu cijenu koja nije izražena u valutama. Ona je u prljavim, zagađenim rijekama, zatrovanom tlu i životima djece i odraslih koji rade u nezamislivim uvjetima u zemljama nama dalekim, stranim, zemljama kojima možda ne bismo znali ni ime da ga ponekad ne pročitamo na rubu etikete odjeće koju kupujemo, odjeće koja nam toliko treba i koju moramo imati za tako „povoljnu cijenu“ .
Lanac povoljne cijene
Mi kupci smo pri vrhu u lancu „fast fashion“ proizvodnje odjeće i pri tome se često dobro zabavljamo, ne razmišljajući previše o onima na dnu lanca, u dalekom Bangladešu ili Nepalu, o prljavštini i vrućini u kojoj rade, o smradu kemikalija za bojanje odjeće, nepodnošljivoj buci šivaćih strojeva natiskanih u ruševnim tvornicama. U takvim uvjetima rade oni koji nemaju priliku zastati pored blještavog izloga i vagati dilemu „kupiti ili ne“. Oni koji, za razliku od nas, nemaju mogućnost odabira. Na samom vrhu spomenutog lanca stoje korporacije čija imena pune bilboarde metropola, korporacije koje svoju proizvodnju šalju u zemlje trećeg svijeta iz jednog jedinog razloga – ondje do krajnjih granica iskorištavaju jeftinu radnu snagu čija prava ni na koji način nisu regulirana od strane države i zakonodavca. Takvim je pak državama jedini interes da korporacije ostanu ondje i plate kakav takav porez te tako pune proračun. Država nema interesa za zaštitu prava radnika, no to ionako nije novina u divljem kapitalizmu. Sigurnost, zaštita i plaća radnika su na zadnjem mjestu, posve nevažni svojoj državi, stranom kapitalu i nama krajnjim potrošačima.
Sweatshop
Slikovit naziv za tvornicu u kojoj radnici u neljudskim, robovlasničkim uvjetima, proizvode svu tu odjeću koju sumanuto guramo u ladice i ormare (da bismo potom tvrdili kako nemamo što obući?!). Ovdje nije riječ samo o niskim plaćama radnika, lošim uvjetima rada ili nepostojanju sindikata i zaštite države. Ovdje je riječ o ljudima koji doslovno umiru – od bolesti dobivenih u radu s teškim kemikalijama, od nečistog zraka koji se ne ventilira, umiru u požarima koji izbijaju u tvornicama posve neadekvatnim za rad, u rušenjima oronulih zgrada u koje su svaki dan prisiljeni kročiti kako bi zaradili za život svoje obitelji. Stoga, kad smo već kod odjeće „povoljne“ cijene, ne mogu da se ne pitam – koliko je „povoljan“ jedan ljudski život?
Planet Zemlja
Negdje u sredini lanca, između radnika koji nastoje preživjeti i korporacija koje žele zaraditi, stoji naša Planeta. Zarobljena u očekivanjima da zadovolji potrebe koje megalomanski rastu, iz dana u dan. U Južnoj Americi šume se namjerno pale kako bi se stvorio prostor za uzgoj agrokultura, uzgoj koji je sve samo ne organski. U SAD-u su kemijski netretirana polja prava rijetkost jer je organska proizvodnja spora i urod ovisi o tlu, klimi i svim onim čimbenicima kojima upravlja priroda. Naravno, „fast fashion“ ne bi bio moguć da ovisi o prirodnim procesima uzgoja sirovina, stoga se sve veća potreba za sirovinama kao što je npr. pamuk zadovoljava na način da se hektri i hektri zemlje zaprašuju sa supstancama koje ulaze u tlo, zagađuju podzemne vode, lokalno stanovništvo i cijele ekosustave.
Tko zarađuje?
Znate li da su firme koje proizvode GMO sjeme pamuka, firme koje proizvode sredstva kojima se GMO sjeme mora tretirati da bi urodilo te firme koje proizvode lijekove potrebne za liječenje bolesti nastalih zagađenjima zbog takvog načina uzgoja – ISTE FIRME? Win – win – win situacija za njih, zar ne? Kemijskim tretiranjem GMO sjemena zagađuje se tlo, što se direktno očituje na zdravlje ljudi. U Indiji, u svakom selu gdje se sirovine proizvode na taj način, rađa se po nekoliko desetina djece s mentalnim ili fizičkim oštećenjima, stotine ljudi obolijeva od raka, a mnogi umiru od posljedica trovanja pesticidima i sličnim sredstvima.
Jesmo li i mi dio problema?
Istraživanja pokazuju da sto su ljudi više usredotočeni na materijalno, to su više depresivni i anksiozni, i to proporcionalno! No, reklame kojima smo svi svakodnevno izloženi poručuju upravo suprotno – da će naše potrebe biti zadovoljene, a problemi riješeni, ako konzumiramo određeni proizvod. Osim što nam prodaju „rješenje“ i „ zadovoljenje“, reklamna propaganda nas uvjerava da stvari ne treba koristiti, već iskoristiti, čime se vijek trajanja proizvoda smanjuje, a sve kako bismo – pogađate – stari proizvod bacili i kupili novi. Stoga, možda nemamo kvalitetan obrazovni ili zdravstveni sustav, ali imamo privid luksuza u hrpetini jeftine „fast fashion“ odjeće koja nam šapuće da je vrijeme za novi komad krpice. Htjeli bi to priznati ili ne, dio smo problema svaki put kada kupimo odjeću koja nam nije zbilja potrebna. Dobra vijest je da lako možemo postati i dio rješenja.
Gdje odlazi otpad?
Današnja modna industrija je drugi po redu najveći zagađivač okoliša, odmah nakon naftne industrije. Od proizvodnje sirovina (uzgoj pamuka pri čemu se tlo zagađuje kemikalijama ili prozvodnja jeftine kože pri čemu se koristi krom koji odlazi u pitku vodu) pa sve do problema deponiranja bačene odjeće, modna industrija ostavlja neizbrisiv trag u prirodi. Bačena odjeća satkana od nerazgradivih materijala godinama ostaje u prirodi ispuštajući pri tom štetne plinove u okoliš te je zato odjeća koja se ne reciklira sve veći problem. Osim toga, neetički proizvedena odjeća u konačnici završi i direktno na nama, našoj koži, najvećem organu kojeg bismo, baš kao i Planet, trebali obući u nešto organsko.
Što možemo učiniti?
Možemo osvijestiti da se „fast fashion“ temelji na velikoj količini „jeftine“ odjeće koju ćete si „moći priuštiti“, temelji se na prividu luksuza, slabosti konzumenata, vještom marketingu, temelji se na leđima obespravljenih i nezaštićenih radnika prepuštenih na namilost vlasnicima sweatshopova, a sve da bi se u konačnici stvorio ogroman kapital vlasnicima lanaca jeftine robe.
„Jeftino“ i „povoljno“ ne može biti etično prema onima na dnu lanca, a mi kupci imamo zadnju riječ. Stoga evo nekoliko savjeta kako i mi možemo pridonijeti humanizaciji modne industrije:
- Kupujte samo odjeću koja vam zbilja treba, ne kupujte učestalo za određenu prigodu, iz dosade ili pomodarstva, zato što tako radi vaša prijateljica i zato što imate novca
- Dobro razmislite o tome koliko dugo ćete moći nositi neki komad i na što sve kombinirati. U suprotnom ćete imati pun ormar odjeće, a ništa za obući. Kupujte pametno i promišljeno.
- Dajte prednost lokalnim proizvođačima i dizajnerima odjeće.
- Kupujte odjeću čiji je sirovinski sastav organski proizveden i izbjegavajte umjetne materijale.
- Posuđujte dobro očuvane komade odjeće prijateljicama, osobito dječju odjeću koja se vrlo kratko nosi prije nego što je dijete preraste.
- Ne odbacujte komad odjeće koji se može popraviti – skratiti, proširiti, zašiti novo dugme ili patent. Nadite krojačicu u kvartu koja će spasiti vašu odjeću, uštedjeti vam novac, a ujedno ćete pomoći da netko iz vaše zajednice na tome nešto zaradi.
- Odjeću koju više nije nosiva reciklirajte
I za kraj, pazite na našu Planetu, svoju kožu i one ljude koji su manje sretni od nas. Pazite da na cijenu s etikete uračunate sve što ono što korporacije nisu.
