Vaginini monolozi u formi predstave u početku su se izvodili po malim sveučilišnim dvoranama i kazalištima. Nitko nije htio razgovarati o „onom dolje“. Što se, uostalom, o tome uopće i ima za reći.
Imamo li što za reći?
Nakon stotina i stotina odigranih predstava u New Yorku, Londonu i Los Angelesu, složit ćemo se svi, ipak se imalo što za reći. Eve Ensler je prikupila priče tolikih žena koje su progovorile, napokon, nakon godina vlastitog i stoljeća tuđih šutnji. Progovorile su, a jednom kada su progovorile, nije bilo sile koja je rijeku potisnutoga mogla zaustaviti. Sve te priče Ensler je ukoričila, a naposljetku i postavila na daske koje život znače.
U čekanju ponovne prilike da zaigra u Zagrebu, kao 1997. godine kada se prikazala u Meštrovićevu paviljonu, čitam ovu knjigu i napokon, tek u svojim tridesetima, mogu reći da me nimalo ne sablažnjava, ne čudi i ne nalazi me zatečenom. Slično kao nedavno recenzirana knjiga „One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti“, Ensler, baš kao i Žmak, imenuje ono što se imenovati ne smije, a postoji, tako živo postoji, usprkos generacijama koje niječu postojanje, živost i smisao – vagine.
Imenovanje u jeziku uvijek vodi do prihvaćanja; ne sada, ne odmah, možda ne ni sutra – ali jednom zasigurno – za generacije koje dolaze poslije nas i koje moraju znati da skrivanje sebe iza filozofije drugotnosti dovodi do tihe autodestrukcije i negiranja vlastitog identiteta što u konačnici pak dovodi do smrti, one koja nije fizička, ali je gotovo opipljiva – kolektivna smrt žena, prisilna ili prešutno odobrena u svim kulturama, na ovaj ili onaj način.
Imenovati znači uskrsnuti ono što je već živo, što je tu.
Znači postaviti slona u prostoriju i nazvati ga – simple as that – vaginom.
„… lik što ga nazivamo srcem – a čija simetričnost daleko više podsjeća na vulvu negoli na nesimetričan organ koji dijeli njegovo ime – vjerojatno je rudiment ženskog spolnog simbola. Stoljeća muške dominacije svele su ga s moći na romantiku…“
Photo: Unsplash