Prve proljetne zrake sunca označuju početak onog doba godine kojeg svi jedva čekamo, kada se većina naših aktivnosti premješta na otvoreno, a slojevita zimska odjeća se posprema u najdublje ladice ormara. Osim nas, približavanje ljeta spremno i voljno svake godine dočekuje i marketing farmaceutsko-kozmetičke industrije koji upravo u ovo doba godine intenzivira promociju različitih kampanja usmjerenih uglavnom na žene kao primarnu ciljanu skupinu.
Različite reklame za proizvode ili usluge kojima se postiže određen izgled vrište s naslovnica časopisa, tv-a i internet stranica, a sve one uglavnom poručuju iste dvije stvari:
Takva kakva jesi, nisi dovoljno dobra.
Imaš priliku postati dovoljno dobra ukoliko konzumiraš ponuđeno;
Mit savršenog tijela glavni je prodajni artikl u predljetnom razdoblju, a ono svake godine postaje sve nedostižnije; ljestvica je postavljena sve više, noviteti u kozmetičkoj industriji razvijaju se brže od IT sektora i svi jamče sveti gral – bolji izgled već do srpnja.
Što je to točno bolji/očekivani izgled je vrlo jasno prezentirano i sve je samo ne individualno – tijelo je to bez mana, celulita, dlaka, bora i ostalih pogrdnih riječi našega doba. Ono što ne mogu popraviti dijete, laseri i kirurški zahvati, popravit će photoshop ili odgovarajući IG filtar. Nametnut je stav kako se uvijek nešto može i treba korigirati/nadograditi/oduzeti jer odraz u zrcalu jednostavno nije i ne može biti zadovoljavajuć. Pa ipak, može li?
Prije ere maski, hodala bih gradom i zamjećivala da ženama koje susretnem ne mogu odrediti godine. Postalo mi je gotovo nemoguće zaključiti radi li se o četrnaestogodišnjoj djevojčici ili tridesetčetverogodišnjoj mladoj ženi. Dvadeset je to godina razlike koje bi se morale moći uočiti i u kojima ne bi trebalo biti ničega sramotnog. Pa ipak, netko nam je rekao da jest sramotno. Pa se tako djevojčice stide biti djevojčice, a žene se stide biti žene. O očekivanjima koje se vežu uz žene starije životne dobi, neću ni počinjati. Kao da nije dovoljno da sve moramo biti mlade, sve moramo biti i jednake. Odnosno, u trendu. Jedne godine to su debele obrve, druge godine ih ne smijemo imati. Taman kad ih sve počupamo, moramo nekome platiti da nam ih istetovira, a već slijedeće sezone one istetovirane moramo laserom uklanjati. Čini li se samo meni ili smo zbilja kao društvo skrenuli s tračnica zdravog razuma?
Naravno, sve to skupa ipak ima nekog smisla – neki novac se vrti, netko ipak zarađuje. Pogađate, to nismo mi. Pitamo li se svi skupa koliko sve to zapravo plaćamo? Koja je cijena pokušaja da izgledamo onako kako nam je netko rekao da trebamo izgledati? Plaćamo li našim novcem ili (i) mentalnim zdravljem, kategorijom koja se u ovom društvu ne boduje previše?
Reklame koje nam se serviraju vješto su upakirale proizvode u paket zvan „briga o sebi“, zanemarujući pri tom činjenicu da stvarna briga o sebi uvelike nadmašuje (dapače, uglavnom niti ne dotiče) sve ono što će nam pokušati prodati sljedećih nekoliko mjeseci.
Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo to radile čitave godine.
Kada bismo zbilja željele BITI bolje, a ne IZGLEDATI bolje, čitave godine bismo znale kako stati i osluškivati vlastite psiho-fizičke, emocionalne i duhovne potrebe te bismo radile na stjecanju alata pomoću kojih ćemo iste zadovoljiti.
Kada bismo zbilja brinule o sebi, naručile bismo se na UZV dojke koji nikako da obavimo, ugasile bismo digitalne uređaje pola sata prije spavanja, pile bismo dovoljno vode i upisale onaj tečaj stranog jezika kojeg godinama planiramo pohađati.
Kada bismo dovoljno brinule o sebi, onda bismo naučile da biti sa sobom u miru znači biti dobar i blag prema sebi, znači voditi unutarnje monologe koji su nalik onim podržavajućim razgovorima kakve vodimo s dragim, bliskim ljudima.
Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo se poznavale dovoljno dobro, toliko dobro da bismo uvidjele jasnu razliku između našeg tijela i onoga s naslovnice – i u toj razlici ne bismo vidjele ništa sporno. Ništa za popraviti, ništa za dodati, ništa za oduzeti. Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo u tim očitim razlikama pronalazile vlastite ljepote, unikatne prirodne zakonitosti koje nas definiraju kao jedinstvene.
Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo mogle biti mi, bez da ikome dozvoljavamo da nam govori tko to mi jesmo ili trebamo biti. Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo same kreirale vlastiti cilj koji želimo ostvariti, viziju sebe na koju želimo utrošiti svoje vrijeme, energiju i novac. I nitko nam ne bi mogao poručiti ono što same najbolje znamo – koliko točno vrijedimo.
„Beauty is not a single image, but the active embodiment and celebration of the self.“
Photo: Pexels
