Godinu ispraćam sa štivom koje je svojevrsno novogodišnje obećanje samoj sebi, i to jedino obećanje koje ću pokušati ostvariti u godini koja slijedi, jedini poklon koji si planiram priuštiti.
Obećajem si Sporost.
Za vrijeme tog procesa, obećajem si i kupiti knjigu Pohvala Sporosti, Carl Honore koju čitamo ovog mjeseca, a koja me oduševila toliko da je želim imati u vlastitoj biblioteci, na oku i dohvatu ruke, kad god pomislim da trebam i moram ubrzati. Ona će me, a nadam se i vas, podsjetiti ne samo da ne trebam i ne moram, nego da ne smijem ubrzati.
„Mnogo toga je već uništeno. Zaboravili smo se unaprijed veseliti događajima, i zaboravili smo kako uživati kad postanu stvarnost. Restorani izvještavaju kako užurbani gosti sve češće plaćaju račun i naručuju taksi dok jedu desert. Mnogi navijači ranije odlaze s utakmica, bez obzira kako rezultat bio tijesan, jednostavno zato da bi preduhitrili prometnu gužvu. A tu je i prokletstvo „svaštarenja“. Kad netko radi dvije stvari istodobno to se čini tako spretno, tako učinkovito, tako moderno. Pa ipak, to često znači raditi dvije stvari ne jako dobro.“
Niste li se i sami bezbroj puta ulovili u ovim radnjama, u pokušaju da što prije i što brže stignete obaviti sve ono što vas čeka toga dana: probiti se kroz gradsku gužvu, stići na posao, obaviti sve radne obaveze, sve one sitne dnevne zadatke koji iscrpljuju gotovo kao i oni krupni, a potom jurite doma obavljati kućanske poslove, dok usput u sebe u trku i letu ubacujete komad brze hrane, ispijate velike količine napitaka koji jamče instant podizanje energije, istovremeno spavajući sve kraće, brinući o sebi sve rjeđe.
Jeste li ikada, u hektičnosti svakidašnjice, pomislili – mnogo od ovoga će se riješiti ako jednostavno – stanem. Usporim. Udahnem. Revidiram beskonačni popis moranja. Osjetim vlastiti bioritam. Poslušam svoje tijelo. Um. Duh. Sebe, neodvojivu od prirode oko nas, prirode koja se u ovom ludom, užurbanom svijetu odupire tempu koji smo si tako vještački nametnuli za cilj.
Stoga ne čudi kako je pokret Sporosti počeo zauzimati sve značajniju ulogu u svim aspektima života – načinu na koji se hranimo, što odijevamo, u kakvim urbanističkim zajednicama živimo, kako se odnosimo prema tjelovježbi i vlastitom zdravlju, čime se bavimo u slobodno vrijeme, kako odgajamo djecu.
Tempo giusto termin je kojeg Talijani koriste za „odgovarajuću brzinu“ obavljanja stvari, a utkao se u samu bit pokreta Sporosti. U današnjem vremenu nitko ne očekuje da ćemo odbaciti sve obaveze ili vlastita očekivanja od sebe samih, ali pozvani smo na proces osvještavanja koja je naša vlastita, prava brzina, koji je to naš unutarnji Tempo giusto. Poanta ove knjige, kao i samog Pokreta Sporosti jest preispitivanje vlastitog odnosa prema vremenu.
Ležerni način života mediteranske Europe krije podosta pravih odgovora, ali odmičući se od načina života naših predaka, prepuštajući se gradskoj vrevi i pod vječitom čizmom sata, operativnog sustava modernog kapitalizma, zaboravljamo ono što su naši stari tako dobro znali – živjeti sa prirodom, živjeti uz prirodu, u njezinom tempu i ritmu. Znači li to da ćemo zanemariti sve dobrobiti tehnološkog napretka? Apsolutno ne. Ali implementirati ih u život na način da oni služe nama, a ne mi njima – apsolutno da.
„Burnout“ ili sindrom izgaranja nekada je bio rezerviran za četrdesetogodišnjake, a danas od toga pate i tridesetogodišnjaci i dvadesetogodišnjaci. Pretjerani rad uglavnom je proporcionalan s nekretanjem, konzumacijom nekvalitetne hrane i alkohola uslijed visokostresnih situacija kao i nedovoljnim snom. Ne čudi stoga što je njujorški Institut za istraživanje trendova uočio trend „Downshifting-a“ – fenomen ubacivanja u nižu brzinu, odustajanja od brzog životnog tempa pod neprestanim pritiskom i uz visoku zaradu, a prihvaćanje opuštenijeg i manje potrošački orijentiranog života. Jedna od glavnih značajki Pokreta Sporosti jest da je on suprotan konzumerizmu i globalizmu, a naglasak stavlja na lokalno i unikatno, na iskustvo prisutnosti umjesto potrošnje. Pokret Sporosti gaji ljubav prema svemu što je maleno, neužurbano i lokalno.
Biti čovjek u doba silicijskog čipa često je više izazov nego olakšanje. U moru ponuđenih prilika i nametnutih obaveza, zaboravili smo na vještinu dokolice koja je često izvor kreacije i pomaže pronalasku unutarnje ravnoteže. Dokolica je osobito važna kod djece jer često vodi u nestrukturiranu, maštovitu igru pri čemu djeca najbolje uče o svijetu koji ih okružuje.
Trend hiperroditeljstva – kompulzivnog poriva za usavršavanjem vlastite djece jedan je najštetnijih trendova našeg vremena.
„Mnoga djeca danas su zauzeti kao i njihovi roditelji, nastojeći uskladiti obaveze iz svojih rokovnika koji su pretrpani svim i svačim – od instrukcija do satova klavira i treninga nogometa.“
Smanjivanje gledanja televizije kao i smanjenje izvannastavnih aktivnosti uvelike pomaže sporom pristupu odgoja djece i dozvoljava im da se razvijaju u smjeru vlastitih potreba i maštanja.
Vjerujem da ćete si nakon čitanja ove knjige i sami postaviti pitanja:
Kada sam posljednji put sjela, zatvorila oči i jednostavno se opuštala?
Kada je prazna stavka u rokovniku počela izazivati paniku umjesto zadovoljstva?
Možda i Vaš odgovor bude:
„Život nam nudi više od prilike da ga ubrzamo.“ Ghandi
