„Sretna Nova godina!“ – ono je što smo u ponoć izgovorili svojim najbližima, uz nadu da ih u godini koja slijedi prati baš ona – sreća. Uostalom, sreća ono što svi tražimo, ono što svi želimo, ono što će – jednom kad je dohvatimo dati smisao našem životu, zar ne?
Ako u ruke uzmete knjigu koju vam donosim prvog dana ove Nove 2023. godine i ako ostanete u razmišljanju s njom, sigurna sam da ćete zaključiti kako ono što nam u životu donosi mir, ispunjenje i što nam pomaže držati glavu iznad vode kada naiđe bujica problema uopće nije – sreća. Ono što nas čini živima, ono što nas pokreće, što nas održava, ono što nas tjera dalje također nije – sreća. Ono najbolje što možemo dokučiti u životu, ili barem nikada ne prestati pokušavati zapravo je – Smisao.
Viktor Frankl je 1946. godine, netom po završetku Drugog svjetskog rata, održao tri predavanja, a zapisi s tih predavanja sadržani su upravo u knjizi koju vam danas želim predstaviti. Važno je naglasiti da je Viktor Frankl, inače profesor neurologije i psihijatrije, jedan od rijetkih preživjelih iz nacističkih koncentracijskih logora pri čemu je stekao jedinstveno iskustvo koje ga je dovelo do spoznaje što je to čovjek zapravo, kada mu oduzmu sve što se oduzeti da.
Prema V. Franklu, kada nam sudbina zada udarac koji se naizgled ne da preživjeti, moguće je izdići se iz proživljene traume i doživjeti posttraumatski rast te izrasti u novu, drugačiju, ali snažniju verziju sebe. Frankl je jedan od onih čiji je život istinsko svjedočenje te mogućnosti. No, jesu li takvi ekstremni i teški trenuci u životu jedine točke kada se susrećemo sa svojim zbiljskim „ja“ ili se možda i prije nečeg takvog možemo (i moramo) zapitati „Tko sam?“.
Kada nestanu sve blagodati kojima smo okruženi: novac, krov nad glavom, ugled u društvu, odjeća koju nosimo, automobil kojeg vozimo, titula koju imamo – tko smo tada?
„Tko nije u dodiru sa svojim „ja“, a sudbina ga odjednom prisili da se suoči s pitanjem što njegov život čini važnim, vrijednim i smislenim, taj je u opasnosti da zapadne u apatiju.“
Dokazano je kako prosječan čovjek u svakodnevici doživi znatno više neugodnih nego ugodnih osjećaja, što nam pokazuje da nije moguće živjeti ispunjeno ako smo isključivo u potrazi za doživljavanjem ugode. Ako život nije ugoda, je li dužnost, a ako i jest dužnost – je li ona u odnosu prema drugima, nama samima, Bogu ili prema životu kao takvom?
Osim propitivanja smisla i načina pronalaska istog, u ovoj knjizi Viktor Frankl ulazi i u sferu psihosomatskog, odnosno dovodi do uzročno – posljedične veze mentalno zdravlje sa fizičkim manifestacijama te imunitetom tijela i vrlo spretno nam tumači kako je život taj koji postavlja pitanja, dok smo mi ti koji moraju tragati za odgovorima, sve dok ih ne pronađemo.
„Život sam ne znači ništa drugo doli „biti ispitivan“, sva naša egzistencija nije ništa drugo doli odgovaranje – i odgovornost za život.“
Način na koji – djelujemo, – volimo i – patimo su načini na koje živimo, u odnosu na to jesmo li ili nismo pronašli vlastiti smisao.
„… ono što realiziramo, prilika nekog trenutka koju iskoristimo, zauvijek je utkana u stvarnost, u stvarnost koja samo prividno nestaje tako što se pretvara u prošlost: u njoj je to pohranjeno u pravom smislu te riječi. Prošlost u tom smislu predstavlja najsigurniji oblik bitka uopće. Bitku koji smo pohranili u prošlosti prolaznost više ne može ništa.“
Više od znanstvene, psihologijske ili poučne literature – za mene je ova knjiga knjiga utjehe. Knjiga nakon koje će vam se i smrt i patnja učiniti tek kao okvir slikarskog platna života na kojem možete nacrtati što god poželite (ili ono što vam je suđeno da nacrtate, ako vam je tako draže) i na taj način, zauvijek u stvarnosti pohraniti ono što ste jednom dali – djelo, ljubav i trpljenje.
„Naravno, naš život u biološkom smislu, tjelesnom smislu, po svojoj prirodi je prolazan. Od njega ne ostaje ništa, a opet ostaje tako puno! Ono što ostaje od njega, što ostaje od nas, ono što nas može nadživjeti ono je što smo u svom postojanju realizirali, ono što nastavlja djelovati i nakon nas. Naš se život rastvara u svoju djelotvornost – utoliko nalikuje radiju, čija se materijalnost tijekom njegova „životnog vijeka“ (a radioaktivne stvari imaju ograničen vijek trajanja) sve više i više pretvara u energiju zračenja i nikada se više ne vrati u materijalnost. Ono što mi „zračimo“ u svijet, ti „valovi“ koji proizlaze iz našega bitka – to je ono što će ostati od nas kada naše postojanje prestane.“
Nova godina će vam, bez obzira na to što vam ja poželjela, zasigurno donijeti i sreću i tugu. Ja vam ponajviše želim da vam, za početak uz pomoć ove knjige, donese sasvim individualni odgovor na vaše vlastito pitanje „Koji je moj Smisao?“. A sreća – eh, sreća – to je ono što dolazi nakon Smisla. Sreća dolazi onda kada, djelujući, voleći i trpeći iz pronađenog Smisla u svijet odašiljemo ono za što smo rođeni da tom svijetu ostavimo. Posao nije lak, ali pred vama je sasvim prazan list jedne sasvim nove godine. Make it count. Pa krenimo.
Photo: Pexels
