Dok se nisam susrela s Nastjom i njenom „Kud si krenula?“ nisam znala što to znači pojam „stakleno dijete“, ali mi je, u trenutku kada sam prvi put čula za njega, prostrujala misao kako je zanimljiva činjenica da većina ljudi staklo smatra vrlo krhkim i lomljivim materijalom, dok zapravo, tehnički gledano, ima veliku čvrstoću i tvrdoću, a potpuno je otporno na vodu i većinu kiselina. Poprilično je to čvrst i postojan materijal, premda proziran, toliko da se kroz njega može gledati… Nisam ni znala koliko sam zapravo bila blizu u shvaćanju. Nekoliko životnih spoznaja (i nešto čitanja) kasnije, sada znam – upravo to su staklena djeca.
S odmakom od tehničkih svojstava i primakom psihologiji možemo reći da su staklena djeca zdrava djeca koja žive u obitelji u kojoj je jedan od članova, uglavnom brat ili sestra, bolestan, zbog čega roditelji većinu vremena provode i većinu energije troše upravo na potrebitijeg člana, zbog čega ono zdravo dijete nerijetko ostaje u drugom planu, čvrsto i nevidljivo, poput stakla.
Neke knjige morate dovršiti da biste si postavili važna pitanja, a neke je dovoljno započeti ili tek – pročitati naslov. Ovaj – „Kud si krenula?“ i mene je zapitao i ono što vam sa sigurnošću mogu reći, nakon čitanja ove knjige, bliže sam svom vlastitom odgovoru.
Osim živućih likova, protagonistice Nastje, sestre Ade koja od djetinjstva živi s dijagnozom i njihovih roditelja, lik s vlastitom pričom i evolucijom jest i bolest sama, integrirana u živote svih onih koje dotiče, bilo da od nje boluju ili joj stoje nasuprot, promatrajući simbiozu čovjeka i bolesti, koja je ujedno i devastirajuća i oslobađajuća.
Što je to uopće bolest, kada se u ladicu pospreme svi nalazi čekani sa strepnjom i svi latinski izrazi koji pokušavaju opisati neopisivo? Što je bolest u trenutcima u kojima je živimo i u onima u kojima se osvrćemo gledajući na nju kao na fragment prošlog života, istovremeno znajući da je zauvijek dio nas, čak i kad liječnik nečitkim rukopisom napiše da nije? Što nam odnosi i donosi li išta, postoji li mogućnost da iz hrvalačkog zagrljaja s njom izađemo neozlijeđeni, iako zauvijek promijenjeni? Ima li i ona svoj smisao ili je u srži njenog postojanja tek najcrnji besmisao kojeg uzaludno pokušavamo dokučiti, gledajući kako odnosi onoga na kojeg se namjerila skupa s nama koji stojimo nijemi u promatranju.
Bolest – za neke tek riječ, za neke cijeli život, za neke patnički suživot, za neke neprekidna borba, za neke beznadna predaja, za neke traženi putokaz. Bolest – univerzalna kao smrt koja katkada ne da umrijeti i koja, jednako bez milosti kao ona sama, tjera dalje živjeti.
Živjeti – koliko li je samo teže od „ne umrijeti“?
Photo: Pexels
