Stigla nam je jesen – najljepše godišnje doba za mnoge od nas kojima je omiljeni način self care rutine upravo čitanje knjiga dok se ušuškavamo u udoban naslonjač s dekicom i toplim čajem. Listopad započinjemo s knjigom Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela od Elif Shafak, britansko – turske književnice, doktorice političkih znanosti te predavačice na mnogim uglednim sveučilištima.
Ova lako čitljiva i samorazumljiva knjiga nastala je u periodu koji će u ljudskoj povijesti zasigurno ostati zauvijek zapamćen kao prvi značajni val pandemije korona virusa, iliti prvi lockdown na globalnoj razini. S obzirom da se s pandemijom, kao i njenim posljedicama, još uvijek susrećemo i da trenutno živimo u izazovnim korona vremenima (no opet, nisu li sva izazovna?), izuzetno je zanimljivo čitati knjigu koja govori o sadašnjem, živućem trenutku.
„Vjere da će sutra biti bolje nego jučer danas jednostavno više nema.“ – kaže Shafak i podsjeća na izazove s kojima su suočeni mladi ljudi današnjice, u svijetu koji više nema puno doticajnih točaka s vremenima u kojima su rasli i stvarali njihovi roditelji. Prema Shafak, nekada je obrazovanje bilo garancija uspješnog života, ili barem uspješnijeg od onoga kakvim se nekada živjelo pa je tako roditeljska, mahom radnička klasa ulagala iznimne napore da potomcima omogući obrazovanje, a time i bolji život. Odgojeni na tim principima, mladi ljudi današnjeg vremena izlaze iz obrazovnog sustava i susreću se sa sasvim drugačijim postavkama – apsolutnom devalvacijom vrijednosti na kojima su odrasli, obezvrjeđivanjem izvrsnosti, akademskih uspjeha i radnih kvaliteta. U vremenu u kojem znati ne znači i imati, zbunjeni i izgubljeni, suočavaju se s još jednom pošasti – pandemijom te tako nerijetko u potpunosti gube kompas na žalost svoju i onih koji su se nadali kako će u vremenu demokracije i tehnološkog napretka njihova djeca živjeti sretnije.
„Ništa ih nije pripremilo na dolazak grubog, odbojnog i negostoljubivog novog svijeta degradacije, devalvacije zasluženih postignuća, pokazanih i zaključanih vrata, nestalnih poslova i nepopustljive nezaposlenosti, prolaznih mogućnosti i trajnih poraza; jednog novog svijeta mrtvorođenih projekata i iznevjerenih nada i prilika koje su zbog svoje odsutnosti još uočljivije. Očekivanja su iznevjerena.“
Nadalje, Shafak progovara o svom nacionalnom identitetu, ali i općenitoj ideji pripadanja, o povezanosti s gradovima iz kojih je potekla, o različitosti kultura i prihvaćanju drugačijega. Govori i o urbanim, gradskim, zajedničkim prostorima prema kojima totalitarne vlasti nemaju razumijevanja niti milosti, kao što nemaju razumijevanja niti prema ljudima kojima ti prostori služe. Pa tako nerijetko vidimo pretvaranje javnih prostora u privatne samoopslužne prčije u kojima lokalni moćnici verbaliziraju svoju krutost pretočenu u, kako to najčešće biva, beton.
Naposlijetku, Shafak normalizira ljutnju i osjećaj nemoći pred aktualnim zbivanjima te potiče na prihvaćanje tih emocija, a ne na njihovu negaciju. U zadnjem poglavlju knjige sa nama dijeli stečene mudrosti kao niti vodilje kroz daljnju borbu u svijetu koji je sve samo ne blag, a od nas zahtjeva da prestanemo biti pasivni promatrači i postanemo dio promjene koju želimo vidjeti.
Photo: Unsplash
