Lejla Selimović – kreativka, umjetnica i marljiva radnica ispod čijih ruku niču najljepši komadi namještaja, svoju diplomu Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu okačila je o klin svoje šarmantne radionice i započela priču koju je neopisivo zadovoljstvo ispričati. Ova rođena Zeničanka po mnogočemu odskače od svakodnevnog i uobičajenog, ponajprije zbog talenta kojeg, na sreću svih nas ovisnika o dobrim interijerima, nije zatomila, već ga je – kao i svoje komade namještaja, pomno brusila da bi danas bila ono što je: ponosna vlasnica radionice „Wood Surgery“. U njoj stare, dotrajale, izblijedjele i oštećene komade namještaja budi iz dugogodišnjeg sna; skida prašinu, patinu i oljuštenu boju i svojim vrijednim rukama stvara novi komad namještaja koji u sebi nosi staru priču i, nerijetko – sentimentalnu vrijednost.
Draga Lejla, hvala ti što svoju priču dijeliš sa mnom. Vjerujem da je to jednim dijelom iz razloga što, na neki način, obje imamo sličnu strast – ti voliš otkrivati zaboravljeni namještaj, a ja volim otkrivati ljude koji nikako ne smiju biti zaboravljeni. Ti si zasigurno jedna od njih, stoga, reci nam – tko je Lejla, djevojka koja stoji iza projekta „Wood Surgery“? . Ispričaj nam svoju priču s početka – kada si otkrila ljubav prema restauraciji namještaja, što je bio tvoj prvi projekt i kakvim si tada vještinama, alatima i znanjima vezanim uz restauraciju raspolagala?
Najprije, hvala ti na divnom uvodu. Baš kao što si rekla, po zanimanju sam diplomirana pravnica, ali pravo me nije naročito zanimalo jer sam po prirodi oduvijek bila kreativan tip. Otkad znam za sebe voljela sam boje, voljela sam crtati, opažati lijepo i drugačije. Igrom slučaja završila sam Pravni fakultet, radila dvije godine u struci (kao što se to od nas očekuje nakon što dobijemo diplomu) i u jednom periodu, dok sam tražila svoje „mjesto pod suncem“ u nesigunom poslovnom bosanskohercegovačkom okruženju, odlučila sam se vratiti svojoj kreativnoj strani. U fazi uređenja svog stana uvidjela sam da se od starih dotrajalih komada namještaja mogu dobiti izuzetno zanimljivi i lijepi komadi. Svoje slobodno vrijeme počela sam posvećivati učenju o do tada potpuno nepoznatim pojmovima, alatima, o dizajnu… Kad sam krenula u ovaj posao nisam imala potreban alat, ni prostor u kojem bih radila, nisam imala odgovarajuća znanja i nitko u obitelji se nije bavio sličnim poslom. Doslovce, krenula sam od nule. Čitala sam, obilazila stolare, raspitivala se i puno učila na sistemu pokušaja i pogrešaka. Po prirodi sam individualan i poprilično introvertan tip, tako da mi je vrijeme koje sam provodila radeći sama u radionici izuzetno prijalo i osjećala sam se puno energičnije i ispunjenije nego kada sam radila svoj dotadašnji posao od 8:00 do 16:00 h. Kad sam stekla određena znanja, iskustva i dovoljno samopouzdanja da drugima mogu ponuditi uslugu restauracije, popravaka i redizajna namještaja odlučila sam se upustiti u poduzetništvo i avanturu zvanu „Wood Surgery“. Fotografije gotovih proizvoda objavljivala sam na Facebook stranici i počele su pristizati narudžbe, ljudima se svidjelo ono što radim. Moj prvi veliki projekt bio je Street cafe u Zenici te smo restauracijom starog i dotrajalog namještaja dobili jedinstven prostor u gradu. To je projekt na koji sam jako ponosna jer je bio prvi uspješno realiziran projekt, moj vjetar u leđa i potvrda da sam na pravom putu.
Opiši nam proces restauracije, što je sve potrebno učiniti da zapušteni predmet dobije novo ruho? Kako počinješ, a kako finaliziraš proizvod? Kažeš da te rad u radionici ispunjava. Reci nam kako izgleda tvoj radni dan i ima li nešto što posebno voliš raditi, koji je omiljeni dio?
Proces restauracije dugotrajan je, prašnjav i nepredvidiv. U pravilu radim s komadima starim minimalno 50 godina i nekada je sam proces rastavljanja uz što manje oštećenja pravi izazov. Šarafi su puni korozije, čavli napuknuti, na komadu su barem tri različita sloja boje, sjedište stolca je barem dva puta tapecirano, neki dijelovi nedostaju ili su napukli, drvena konstrukcija je nagrižena crvotočinom… Nakon što riješim svaki od ovih „problema“, palim hoblericu i pristupam šmirglanju. U međuvremenu se odlučujem za nijansu u kojoj radim drvo te nijansu za štof kojeg naručujem. Stan u kojem živim nalazi se tik uz radionicu što mi uvelike olakšava obavljanje administrativnog dijela posla. Također, radni dan uključuje i svakodnevnu potragu za starim komadima zbog kojih zavirim na najnevjerovatnija mjesta i upoznam širok krug ljudi. Najdraži dio posla mi je definitivno rad u radionici, vrijeme kada obučem radno odijelo i zaprljam ruke. U suštini, radni dan je dosta dinamičan, zna biti jako naporan i nekada se čini da nikada ne prestaje. S druge strane, ovo je posao koji jako volim i što se mene tiče, najljepši je posao na svijetu.
Tvoj posao je stvarati novo od staroga, popravljati ono što je zub vremena nagrizao – kakav je osjećaj kada uspiješ vratiti stari sjaj predmetu koji bi, da nije tebe i tvoje vještine, bio prepušten zaboravu i otpadu?
Osjećaj je zaista nevjerojatan, posebno kada usporedim mjesta gdje je je komad pronađen i gdje na kraju završi, dvije prostorne krajnosti. Znalo se dogoditi da komad koji sam pronašla na krupnom otpadu završi u predvorju fancy hotela i uvijek me raduju takve situacije – kao priča o Pepeljugi. Komadi s kojima radim su najčešće komadi koje ljudi planiraju baciti zbog dotrajalosti ili starosti, ne znajući kakav potencijal se u njima krije. Imam sreću da mogu jako dobro vizaulizirati stvari, čim vidim neki komad koji je za većinu ljudi smeće, ja znam šta mogu dobiti od njega i kako će izgledati. Slobodno mogu reći da sam do sada „spasila“ preko tisuću komada.
Živimo u vremenu kada su nam stvari dostupnije nego ikada, o čemu smo svjedočili čak i u ovo “doba korone” – online prodajni shopovi omogućuju kupovinu gotovo svega, od igle do automobila, pa ipak, vijek trajanja kupljenoga nikada nije bio kraći, a masovna proizvodnja je neminovno uzela danak kada je kvaliteta proizvoda u pitanju. Dakle, s jedne strane nikada veći izbor, čak bih rekla i nikada povoljniji proizvodi, a s druge strane – nikada lošija kvaliteta koja vodi do brzog prestanka korištenja i nove konzumacije. Čini mi se, konzumistički krug bez kraja. Misliš li da su se ljudi zasitili takvog načina kupovanja, rekla bih i razmišljanja? Kakva iskustva imaš sa svojim kupcima koji očito nisu mainstream i žele sačuvati ono što vrijedi, prepoznavajući kvalitetu ispred kvantitete i masovne proizvodnje?
Istina je da je konzumerizam uzeo maha i da mu ljudi teško odolijevaju, robuju markama, poistovjećuju svoju vrijednost sa stvarima koje oblače ili kupuju. Baveći se ovim poslom bezbroj puta sam se uvjerila u kvalitetu izrade starih komada koja je, uspoređujući je s npr. stolcima koje danas kupujemo i potom sami sklapamo, zaista nevjerojatna. Stolari i tapetari su zbilja bili umjetnici koji su ogromnu količinu vremena i truda ulagali u jedan naoko običan komad. Zbog toga ne čudi što tako izrađen komad namještaja traje i danas, a trajat će i sutra, puno dulje od komada kojeg smo npr. kupili prije pola godine na nekom sniženju. U svakom slučaju, ljudi koji naručuju komade iz moje radionice su dokaz da itekako postoje ljudi koji cijene kvalitetu i dobar dizajn. Mogu se pohvaliti da ih je sve više i da mi često govore da sam ih svojim radom i fotografijama „prije i poslije“ inspirirala da i sami izvuku prašnjavu stolicu iz podruma i donesu je u moju radionicu po novu šansu.
Zagrebački Hrelić na ovim je prostorima poznat kao sajam na kojemu je moguće pronaći, između ostalog, zanimljive komade namještaja koji vape za jednim wellnessom u tvojoj radionici. Osim Hrelića, imamo i divan sajam antikviteta svake nedjelje na Britanskom trgu. Posjećuješ li i ti sajmove takvoga tipa i nalaziš li na njima sirovinu za tvoj rad ili tvoji kupci dolaze s već odabiranim komadima?
Imala sam priliku biti na vašem Britancu i rado bih da imamo jedan takav sajam u Sarajevu. U Sarajevu i Zenici postoje buvljaci na kojima se ponekad mogu pronaći stari komadi, ali to je više izuzetak nego pravilo. Ranije sam ih češće posjećivala i odustala iz gore navedenog razloga. U zadnje vrijeme mi se puno ljudi javlja samoinicijativno i nude mi komade koji im više ne trebaju. S obzirom da je Zenica radnički grad u kojem je nažalost veliki broj tvornica i javnih poduzeća zatvoren ili privatiziran, u svim tim napuštenim prostorima krije se pravi mali raj za ljude poput mene. Takvi objekti i ustanove bili su opremani namještajem vrhunskog dizajna koji je danas izuzetno tražen. Kada dođem u posjed takvih komada, nudim ih uz uslugu restauracije po želji klijenata, ali u najvećem broju slučajeva radim komade koje klijenti sami donesu.
Osnovni preduvjet za ovo što radiš je neupitno tvoja genijalna kreativnost. Međutim, osim kreativnosti za uspješno poduzetništvo treba imati i vještine koje izlaze iz okvira samog stvaralaštva. Kako se snalaziš u ekonomskoj i marketinškoj sferi posla, radiš li sve sama, od gore spomenutog pronalaska komada namještaja do krajnje prezentacije i isporuke?
Kada sam bila na početku ovog što radim, o poduzetništvu nisam znala gotovo ništa. Više sam se bazirala na sam posao restauracije i svoje usavršavanje, a tek kada sam se u posao dublje upustila, počela su moja učenja o poduzetništvu. Poduzetništvo u samoj definiciji nosi rizik i akciju, ali moram priznati da na samom početku nisam ni znala u što se upuštam. Danas je u BiH poduzetnička klima krenula u smjeru sve veće promocije poduzetništva, dosta je edukacija i fondacija koje pokušavaju promijeniti postojeći način razmišljanja. S druge strane država i dalje nije otvorena ka novim trendovima na tom polju i dosta je besmislenih administativnih kočnica. Nailazila sam na mnogo zapreka zbog kojih sam bila na granici da od svega dignem ruke, ali sada je sve ipak „došlo na svoje“. Nije nimalo jednostavno ni lako, ali osjećaj da sami nešto osmislite i realizirate, da vam ljudi poklanjaju svoje povjerenje i žele vaše proizvode je zaista jedinstven i mogu ga razumjeti samo oni koji su se upustili u poduzetničku avanturu. Gotovo cijeli posao obavljam sama, imam par suradnika za poslove koje ne mogu sama napraviti, ali je sve u principu one (wo)man show.
Postoji li komad namještaja kojeg si restaurirala, a onda odlučila da ne može ići u prodaju jer ti je previše prirastao srcu?
Želja da zadrzim komad koji sam restaurirala javlja se i češće nego što bi trebalo, ali srećom stan u kom živim je poprilično malen i uvijek nedostaje prostora. Stolica koju trenutno imam u stanu je bila namjenjena za tržište, ali mi se nakon sto sam je napravila toliko svidjela da sam je ostavila sebi, a fotelju koja je bila na tom mjestu preuredila i stavila u ponudu.
Nedavno si restaurirala stolicu Rex koju je dizajnirao arhitekt Niko Kralj, pionir jugoslavenskog industrijskog dizajna ali i jedan od najznačajnijih industrijskih dizajnera 20og stoljeća u svijetu. Funkcionalno i ergonomski besprijekorna, a estetski skandinavski jednostavna, bezvremenski vrijedna, toliko da se jedan primjerak nalazi u MOMA-i. Mogli bismo o njoj pisati puno, ti nam reci tek kako je bilo raditi s komadom namještaja koji je dizajnerski apsolutno savršena sirovina. S koliko pažnje i brižnosti pristupaš takvom komadu i jesi li je uspješno udomila?
Da, Rex stolica je zaista priča za sebe i bila sam presretna kada sam uspjela nabaviti tri modela u sasvim solidnom stanju. Već sam se ranije susretala s njima, ali je furnir na većini modela bio toliko suh i dotrajao da nisam uspijevala da ih uradim kako treba. Ove koje trenutno imam su već rezervirane i putuju u Beograd čim ih završim. Interes za njih je bio ogroman, neki su čak predlagali licitaciju i nudili više od traženog. Ovim modelima je potrebno pristupiti s naročitom pažnjom jer je sam dizajn jako zahtjevan za rad. Za sada sam skinula stare slojeve boje i popunila neravnine, a nakon toga na red dolazi bojanje i završne finese, veselim se vidjeti krajnji rezultat.
Otkrij nam gdje pronalaziš inspiraciju – jesu li to druge umjetnosti kao što su likovna, filmska ili glazbena – koju glazbu Lejla sluša dok brusi i lakira, a koje filmove gleda kada završi s poslom, postoji li glazba ili filmski set koji upale žaruljicu u glavi i kažeš – hm, ovo je genijalna ideja, idemo je pretvoriti u divan stolac ili kredenac?
Inspiracije mi nikada nije nedostajalo, rijetko se dvoumim oko toga što napraviti s nekim komadom. Možda zato jer rijetko pribjegavam nekom radikalnijem odstupanju od originalnog. Ranije sam to radila, željela sam što veći „wow efekt“ i razliku izmedju komada prije i poslije, dok sam danas najsretnija kada vidim da mogu dobiti „natur“ drvo i jednostavno ga bajcati. Samoinicijativno ne biram intenzivne boje ili šare, ali kada kupci traže takva rješenja svakako se potrudim da to bude ono što su zamislili. Što se tiče inspiracije u filmovima i glazbi, filmove i serije gledam jako rijetko, ali zato uživam u kazalištu. Scenografija predstava i sve što se događa iza scene mi je uvijek bila posebno zanimljivo. S obzirom da većinu vremena provodim u radionici, šlajfarica je jedini zvuk koji odjekuje stoga nemam puno prilike za slušanje muzike, osim lokalne radio stanice koja popunjava tišinu u pauzama, kada se nešto kucka ili farba.
Za kraj, pitanje koje volim postaviti svima, a samoj sebi najčešće – gdje se vidiš za 10 godina? Je li to i dalje tvoja radionica ili priželjkuješ neke druge izazove, kakvi su ti planovi?
Budućnost u poduzetništvu nije jednostavno planirati, ali ja bih se definitivno voljela baviti ovim poslom cijeli život. U ovome sam se istinski prepoznala, interes na tržištu postoji, samo bih naravno u idealnim uvjetima imala zaposlene radnike i puno veći prostor za rad.
