„Duga je povijest pokušaja ispravljanja onih koji nisu istovjetni većini, povijest sagrađena od drevnih greda za vješala, sprava za mučenje, koncentracijskih logora, plinskih komora, istiskivanja na rub društva.“
Ivana Bodrožić napisala je roman koji je podignuo i uskovitlao dobro slegnutu prašinu takozvanih konzervativnih vrijednosti ovih prostora, što za mene znači da se smjestio na listu onih koje valja pročitati. Očekivala sam obiteljsku dramu zapakiranu u politički kontekst, očekivala sam temu vezanu uz ljudska prava ili prava manjina (kako ih volimo zvati, specificirajući jedna te ista i univerzalna, ljudska prava), očekivala sam malo tuge i puno bunta, ali misao koja mi čitajući ovaj roman ne prestaje rovariti po umu jest kako je ovaj roman, između svega ostalog i navedenog, zapravo jedna monumentalna ljubavna priča čija je radnja smještena u vrijeme i mjesto tako oskudno ljubavlju.
Za one koji ljubav smatraju pravom povlaštene većine možda je bolje preskočiti ovo štivo, skupa sa mnogim drugim štivima koje su već, selektivni kakvi jesu, preskočili. No ipak, vjerujući da je umjetnost (a književnost Ivane Bodrožić to zasigurno jest) sila koja je najpotrebnija baš onima koji za njom rijetko posežu, ostavljam samu sebe u vjerovanju da će ova knjiga doći u ruke onih kojima je neophodna – onih koji su ostavljeni sami u gluhoći vlastite nesreće, onih koji su tu nesreću odlučili prenijeti dalje i pretvoriti je u mržnju prema svemu i svima što nisu oni sami.
Priča je ispričana u tri cjeline i tri glasa – glas nečije kćeri koja leži u bolnici, svjesnog uma i oduzetog tijela; glas nečijeg sina koji živi u tijelu kojemu ne pripada; glas nečije majke koja nije uspjela prekinuti patrijahalni teror pod kojim je i sama savijala leđa.
2020. godine ovaj roman je osvojio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
„…treba pronaći snage za promjenu kako bismo mogli živjeti slobodno. Ali dok u transgeneracijskom lancu nasilja i nerazumijevanja jedna osoba ne stekne dovoljno hrabrosti da ga prekine, nećemo se osloboditi prošlosti niti imati budućnost.“
Težak, mučan, obuzimajuć i tako neophodan. Sinovi, kćeri. Roman Ivane Bodrožić.
Photo: Pexels
