Božićno doba je stiglo, još jednom. Za jedne je to vrijeme čarolije i radosti, a za druge samo silan popis obaveza koje se trebaju ispuniti, hrane koju valja nakuhati, poklona koji se moraju kupiti. Za većinu, Božić je upravo kombinacija toga dvoje, s nerijetkom prevagom na ovu drugu, manje zabavnu stranu.
I ove godine, dat ćemo sve od sebe kako bi Djed Mraz zatrpao našu djecu s poklonima koji će im tek nekoliko minuta zadržati pažnju, ne bi li na kraju lagano iznervirani, a potom i razočarani, bili i mi i oni. Mi jer smo se „tako potrudili, a djeca to ne cijene“, a oni jer smo u tom trudu malo što od njihovih stvarnih želja i potreba imali vremena zamijetiti i ispuniti.
Nema ničeg lošeg u poklonima ispod bora. Dapače, iskustva darivanja i ostvarivanja željica, osobito onih dugo željenih, nešto su najljepše što postoji. No, u trci za savršenim poklonima i savršenim Božićem sudjeluju upravo oni roditelji koji su čitavu godinu, sa startnom linijom u rujnu, jurcali kao sumanuti ne bi li njihova djeca, manje ili više uspješno ali uvijek mukotrpno, ostvarila postignuća koja su si u svoj rokovnik zapisali upravo oni – njihovi roditelji.
Stoga, iako čitavu godinu djecu tjeramo preko svake mjere da ostvaruju neke naše davno izgubljene želje, u prosincu kao da pokajnički obasipamo tu istu djecu darovima suludih razmjera, količina, skupoće, tješeći se kako je baš ovo vrijeme kada ćemo mi ispuniti njihove snove (ne vodeći previše računa o tome da se oni rijetko kada poklapaju s našima).
Iskupljujemo li se našoj dječici na vlastitoj nesposobnosti da ostvarujemo svoje snove, koje onda tako velikodušno prebacujemo na njihova sitna leđa? Onoj istoj djeci koju smo još do jučer, prije čarobnog prosinca, tjerali na aktivnosti i zadaće koje smo MI smatrali nužnima pohađati, koje NAMA netko nije mogao priuštiti, koje smo MI voljeli kao djeca, ili koje MI smatramo da će im omogućiti – kako ono točno – „uspješnu budućnost“?
Možda bi i naša vlastita djeca odahnula (baš kao i mi!) da im umjesto poklona ove godine ispod bora umotamo vlastito spoznanje o njihovoj pravoj vrijednosti, veličini naše djece koja ne ovisi o rezultatima, školskim uspjesima ili vannastavnim aktivnostima. Možda bismo, kada bi spustili ljestvice koje smo postavili tim malenim bićima, stigli vidjeti i čuti što oni zapravo o tome misle i kako se oni pri tom osjećaju. Možda bismo onda i mi njima mogli lakše objasniti da nemamo vremena, energije, novca ni volje jurcati po shopping centrima na Badnji dan, ne bismo li pronašli preskupi komad plastike kakav se reklamira na televiziji, u potrazi za Božićem s ekrana. Možda bismo im mogli objasniti da smo umori od posla i kućanskih obaveza, baš kao što su oni umorni od treninga na koje ne žele ići i satova klavira kojeg zapravo mrze svirati. Možda bismo, barem ovog Božića, i sebe i njih mogli – pustiti na miru. Skinuti jednu aktivnost s tih nejakih leđa sljedeće polugodište. Smanjiti broj dana u tjednu kada ih nervozni razvažamo na mjesta na koja oni zapravo i ne žele ići. Naručiti hranu. Ne otići u minus radi praćenja trendova. Ugasiti društvene mreže jedno poslijepodne. Stišati televiziju. Dogovoriti strategiju preživljavanja blagdana bez haračenja trgovina, bez ručkova u dvanaest slijedova, bez hrpetine nepotrebnosti pod borom, bez obaveza koje nas melju.
Možda, kada bismo sjeli na pod s našom djecom i maknuli svu buku koja zaglušuje naš prostor (a koju tako često stvaramo upravo mi sami), možda bismo tada mi vidjeli njih, a oni nas. Umorne i nesavršene. Možda takvi jedni drugima ovog Božića budemo dovoljni. Čak i ako dijete odustane od satova klavira, a mi od opranih prozora i instagramskih setova u vlastitom dnevnom boravku. U redu je. Poklonite si to ovog Božića. Vidjet ćete, bit ćete si sasvim dovoljni. Vidjet ćete – bit će to najbolji Božić ikada.
Photo: Pexels
