Ne postoji ljetniji i morskiji zalogaj od zrele, sočne i mekane kraljice Mediterana – smokve. Posebno sam emotivna kad je ona u pitanju pa ćete do recepta morati strpljivo, kroz priču o tome zašto je volim. Na ulazu u moju rodnu kuću, u malom, zemljom škrtom vrtu s desna rasla je, skupa sa mnom, najljepša primorska smokva koju sam ikada vidjela. Jednako široka koliko i visoka, svojim granama i grubim, velikim listovima, prelazila je preko zidića koji ju je omeđivao. Cijeli moj život bila je tu, svako ljeto izvjesno i izdašno rađala i nudila nam svoje plodove, koji su dozrijevali postepeno pa nije bilo ljetnoga predvečerja kada nam nije ponudila barem šaku ili dvije izvana zeleno – žutih, a iznutra kao život crvenih, naših domaćih smokava. Osladile su se njome susjede koje su dolazile mami na pokoju smokvu i ponešto razgovora, laganih i nehajnih, kakvi se mogu desiti samo s nogu, usput, ljeti, dok se čeka dašak „bave“, dok se iz dvora u dvor ide bos, dok je ulica puna djece, a iz nečije kuće sa širom otvorenog balkona dopire zvuk večernjeg dnevnik kojeg nitko ne gleda. Osladile su se njome trudnice, koje su se umorne gegale do naše kuće ne bi li ubrale smokvu pa sjele na zidić, pridružile se skupu, požalile se na vrućinu i oteknuta bosa stopala. Osladili su se njome turisti koji su u čudu zapitkivali zašto ne prodajemo, ne naplaćujemo, ne tržimo njome, delikatesom na kojoj bi se moglo i valjalo zaraditi (kao da je baš svemu na ovome svijetu nužno, prijeko potrebno i uopće moguće odrediti cijenu i barkod). Osladila se njome rodbina kojoj bi mama, taman prije nego što će poći svojoj kući, nabrala smokve (i pokoji zlatni grozd s ćaćine vinove loze) u veliku, žutu, plastičnu posudu pa još jednom zapakirala u, baš za te prilike, namijenjenu vrećicu, a sve nakon što bi ih „prebrala“ pa najzrelije stavila na vrh, uz obaveznu napomenu onome kojemu idu da se njih treba prve pojesti. Osladila sam se njome najrjeđe ja jer ju je moja mladost, kao i sve ostalo vrijedno, shvaćala zdravo za gotovo, misleći da će, poput kralježaka mojih leđa ili jagodica mojih prstiju, naprosto uvijek biti tu, dio mene, pejzaž kojeg vidiš kada zatvoriš oči.
Smokve više nema, a i ja sam otišla, postepeno, a onda i – odjednom – prešla daleko tamo granama svojim zidove koji su me nekada činili sigurnom.
Pamtim smokvu svog djetinjstva koje više nema, a vama ostavljam recept čiji okus će vas vratiti tamo gdje je kruh topao, maslac kremast, a pekmez domaći, majčin. Svatko ima svoju smokvu, u to sam sigurna.
Sastojci:
- 1 kg smokava
- 1 žličica limunove korice
- 1 vanilin šećer
- 2 velike žlice šećera
- sok 2 limuna
- 1 velika žlica ruma
- 1 žličica cimeta
*Napomena – recept je pisan na bazi 1 kilograma smokava te se doza može (i treba) barem uduplati, ili više od toga.
Priprema:
Smokve narezati na polovice ili četvrtine (ukoliko pokoja ima deblju koru, možete je ukloniti, ja sam to učinila letimično jer moje nisu imale debelu koru), staviti ih u lonac u kojem planirate peći pekmez i dodati sve ostale sastojke pa pustiti da se mariniraju 1 do 2 sata.
Lonac staviti na laganu vatru i kuhati pekmez 30-40 min, a potom ga izmiksati štapnim mikserom. Potom kuhati još 30–40 min.
U oprane, suhe i tople staklenke (ja ih operem, prokuham u vodi, ostavim da se osuše pa stavim u toplu pećnicu da se ugriju) sipati još vruć pekmez, a potom otvorene teglice s pekmezom staviti u ugrijanu pećnicu. Nakon 15 – 20 minuta kada se uhvati korica na pekmezu, pećnicu ugasiti, zatvoriti staklenke i ostaviti ih i dalje u još uvijek toploj pećnici na postepenom hlađenju dok se posve ne ohlade.
Photo: Pexels
