„Sometimes the most productive thing you can do is relax.“ – Ovih dana, to je lakše reći nego učiniti. Svijet se suočava s nečim nepoznatim, a nepoznato nas tjera u oprez. Na neki način, dobro je da je tako. Nadam se da smo svi već shvatili ozbiljnost situacije i da se pridržavamo pravila danih od strane stručnih osoba: napraviti manje zalihe hrane, opskrbiti se osnovnim lijekovima, strogo paziti na higijenu i ono najvažnije – povući se iz društvenog života. Sudeći prema komentarima na društvenim mrežama, upravo ovo zadnje ljudima predstavlja velik problem. Jasno, nije lako odreći se druženja i svakodnevnih navika kao što su ispijanja kava s kolegama ili odlazak na večeru s društvom, ali možda bismo na cjelokupnu situaciju mogli gledati kao na znak kojim nam priroda nešto poručuje. Možda baš u kaosu koji je nastao i za kojeg se svi nadamo da će završiti što prije te uz što blaže posljedice, možemo sagledati stvari iz druge perspektive i naučiti neke bitne životne lekcije.
Potrebni smo jedni drugima
Društvena smo bića. Vlastite uspjehe, neuspjehe, tuge i slavlja želimo podijeliti s bliskim osobama. Zapravo, želimo podijeliti čak i nevažne, svakodnevne sitnice. Želimo čuti tuđe mišljenje, zajedno se šaliti, smijati, želimo se dotaknuti, komunicirati. Važni smo jedni drugima, nedostaju nam bezbrižna druženja na subotnjim kavama s prijateljicama, nedostaju nam izlasci s ekipom, večere u širem krugu prijatelja. Kada ova alarmantna priča završi, nemojmo zaboraviti koliko smo jedni drugima nedostajali. Nađimo vremena jedni za druge.
Ponekad je dobro stati
Koliko često se uhvatite u žrvnju obaveza, jurcanja po gradu, trke po shopping centrima, odlazaka liječniku, frizeru, pedikeru, odlazaka u teretanu, brzinskih kava na koje stalno kasnite, na koje odlazite više reda radi nego iz zadovoljstva…? Poručuje li nam svemir da možemo ili moramo stati, udahnuti, otpustiti…? Ovo je pravi trenutak da se zapitamo kako nam izgleda svakodnevica, na što to uopće trošimo naše dragocjeno vrijeme? I najvažnije, kao i uvijek kada je minimalistički pristup životu u pitanju – je li nam sve to ZBILJA POTREBNO? Moramo li sudjelovati na baš svim urbanim događanjima, moramo li svaki vikend i na tržnicu i u muzej i tetki u posjet, moramo li na ručak kod kolege s kojim odavno nemamo ništa zajedničko, moramo li nedjeljom skuhati tri jela, moramo li voditi djecu na baš sve aktivnosti, moramo li odraditi sastanak više, poziv više, e-mail više? Moramo li živjeti život u kojem ne uživamo, već konstantno trčimo za ispunjavanjem zadanih obaveza, što poslovnih, što privatnih, koje vrište iz rokovnika i stvaraju nam pritisak kojeg možda nismo ni svjesni? Možda je baš ovaj period prisilne samoizolacije ključan i potreban kako bismo uvidjeli što nam to zbilja nedostaje, bez čega nikako ne možemo, a bez čega možemo, koje nam navike čine dobro, a koje su samo kombinacija tuđih očekivanja i samonametnutih pritisaka.
Emaptija je jedino bez čega se zbilja ne može
Neki članovi našeg društva su krhkiji od drugih. Nečija mama se upravo bori s karcinomom, nečiji tata je astmatičar, nečiji brat ima oslabljeni imunitet, a ona djevojčica iz vaše vrtićke grupe ima dijabetes. Možda imate susjedu kojoj je preminuo suprug i živi sama, možda u vašoj zgradi živi studentica koje je daleko od svog doma, možda netko strepi nad bolesnim djetetom. Imajte obzira prema onima koji su ugroženiji. Nazovite ih, pitajte kako su, pitajte možete li pomoći. Nekad je to više nego dovoljno.
Čini mi se da je jedini način da se borimo protiv ovog Virusa taj da budemo, taj da ostanemo – Ljudi.
