Slavenka Drakulić ime je koje ne možete zaobići ako ste čitatelji barem dijela književnosti ovih prostora. Moj prvi susret s njom bio je poprilično uznemirujuć jer sam pred mnogo godina, ne znajući u što se upuštam, odabrala naslov Kao da me nema kao prvu knjigu Slavenke Drakulić koju ću pročitati. Dugo, dugo poslije mogla sam prizvati osjećaj nemira, gnušanja i užasa koji me posve obuzimao za vrijeme čitanja i koji se utaborio negdje u meni ne dajući mi da zaboravim stravu nedavnog rata koju je Slavenka Drakulić tako opipljivo opisala. Nisam imala sumnje, preda mnom je bila velika knjiga i velika književnica, no isto tako nisam imala sumnje – knjiga je to koju neću uzeti u ruke dva puta u ovom životu. Nakon Kao da me nema prihvatila sam se čitanja knjige Optužena u kojoj Slavenka ponovno maestralno secira i pred čitatelja servira bolnu temu, ovaj put toksičan odnos majke i kćeri, odnos pun traumatizirajuće težine zlostavljanja. Premda sam ovu knjigu probavila ponešto lakše i njeno crnilo me s vremenom napustilo, nisam se mogla oteti dojmu da Slavenkine knjige hodaju za mnom kao sjenke kojih bih se rado otarasila prvom prilikom, prilikom koja ne nailazi. Pomislili biste možda da sam do sada već odustala od Slavenke, ali od vrhunske književnosti odustajem teško, čak i kada je ona sama teža od olova, kad me vuče u dubine na koje se ne bih usudila zaroniti sama, bez njenog vodstva. Hrabrost kojom Slavenka ogoljuje čovjeka sve dok u potpunosti ne prodre u njegovu srž, rizik koji preuzima za mogućnost da u njemu neće pronaći ništa ljudsko već suštu suprotnost -zrcalan odraz nekadašnjeg čovjeka – nečovjeka samog, snaga kojom pronalazi način da perom iscrta tračak humanog čak i u svijetu posve dehumaniziranom, a više od svega – njen nepogrešiv instinkt za detektiranje, promatranje i suprotstavljanje animalnoj okrutnosti, ono je zbog čega moram i dalje ostati u prvom redu kao njena najvjernija publika.
Ovog puta, čita se Nevidljiva žena i druge priče.
„Savršen naslov!“ – pomislila sam, a ime novinarke i spisateljice ispod garantiralo je još jedno štivo koje ću, sudeći prema prethodnom iskustvu s dotičnom, nositi sa sobom u ruksaku duše zauvijek.
Što je žena kada prestane biti mlada i – vidljiva?
Postojimo li osim u tuđim očima, osim primijećene i znane?
Što kada drugi ne prepoznaju našu fizionomiju, a mi same naš um?
Starimo li isto, mi žene i oni: muškarci i tko od nas bolje podnosi krađu identiteta, taj perfidni čin otimanja kojim nas starost krade od sebe samih?
S kim popiti kavu kad nestane onaj s kojim se pila svakoga jutra, u ritualnom plesu koji je trajao čitav život?
Pamte li nas ljubavnici kao što mi ne pamtimo pretke s fotografija iz prašnjavnih kutija?
Tko smo jednom kada prođu godine, ljudi i sjećanja?
Starost – o tome piše Slavenka u ovoj zbirki priča čije će radnje, kao mnogih drugih pročitanih prethodno, ishlapiti iz moga sjećanja. Zaboravit ću, zasigurno, imena likova. Neću se sjećati kulisa ni perioda zbivanja. Slabo ću, već sutra, razaznati kako je započeo uvod i kako je kulminirao zaplet. Ali nosit ću ih sve sa sobom, u svakom atomu, tkivu, svakom dijelu tijela, utrobi koja pamti što je um zaboravio. Jer upravo takva je Slavenkina književnost – srasta s čitateljem bez njegovog pristanka i znanja, za zauvijek.
Do sljedećeg čitanja naše drage Riječanke, do novih susreta sljedeće godine, do novih naslova, spisatelja, proze i pjesama… Jednom sam pročitala da čovjek poraste svaki put kada stane na svoju nevolju. Pomislih kako je isto i s knjigama. Koliko ste veliki kada stanete na sve knjige koje ste pročitali? Rastite sa mnom i dogodine u jedinoj mjeri koju valja mjeriti – jesmo li danas veći nego jučer.
Photo: Unsplash
