Ovog siječnja na red je napokon došla Genijalna prijateljica, knjiga koju držim postrance već dugo, dugo vremena, ne zato jer je nisam željela pročitati, dapače, baš zato jer je jedan od onih „zicera“ na koje sam uvijek mogla računati, jedna od onih knjiga uz koje ide pisana garancija da će raspametiti baš svakoga tko u nju uroni pa sam se, ni manje ni više, nadala upravo tome. Kritike struke i publike na prvu knjigu svjetski poznate tetralogije (koju čine romani Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onome tko bježi i onome tko ostaje te Priča o izgubljenoj djevojčici) su fantastične, a Elena Ferrante od prvog izdanja pa sve do danas plijeni znatiželju javnosti pišući pod pseudonimom.
Stoga sam s početkom godine s uzbuđenjem prionula na radnju koju opisuje Ferrante, a koja se događa pedesetih godina prošlog stoljeća na ulicama Napulja prateći život dvije najbolje prijateljice, djevojčica Lile i Elene. S uzbuđenjem i velikim očekivanjima počela sam čitati i s još većim razočarenjem (zahvaljujući vlastitoj upornosti da sve jednom započeto privedem kraju) – završila.
Prijateljstvo između Lile i Elene koje je Ferrante vinulo u nebesa spisateljskog svijeta mene nije oduševilo niti najmanje. Dapače, cijelo vrijeme čitanja me poprilično iritirala infantilnost jedne u odnosu na drugu (iako su vršnjakinje), potreba da ova prva drugu oponaša, da pridobije njenu pažnju, da joj se svidi i u konačnici, da svoju sreću promatra i traži kroz prizmu onoga što bi željela i radila ona druga. Odnos u kojemu jedna slijedi, a druga prati za mene funkcionira jedno u Gilmoreicama, a Elena i Lile nisu ni približno toliko zanimljive. Elena vlastitu nesigurnost liječi bivanjem uz „jaču“ u koju gleda kao u biblijsko zlatno tele, istina, lišeno ikakve lezbijske konotacije, čime je meni cijela priča još i bizarnija. To divljenje i opčinjenost jednim bićem za mene prelazi granice dobrog ukusa i dobrog prijateljstva u kojemu se, po mom viđenju, podrazumijeva obostrano sviđanje, ali i kovanje vlastitih, sasvim individualnih snova, želja i ukusa. Krojiti život po mjeri drugoga kako bismo se tom drugome približili za mene je definicija toksičnog odnosa, a težnja takvom odnosu još od najranijeg djetinjstva za mene je nerazumljiva. Možda zato što sam i sama vrlo svojeglava (nekada davno bila možda i više nego danas), možda zato što imam dijete koje je ni manje ni više nego isti takav, možda zato što se nikada nisam pronalazila u čoporu niti mi je godio, možda zato što mi je neshvatljiva pomisao da promatraš drugoga kako bi repetativno radio ono što radi i on i to najčešće manje uspješno, možda zato što imam previše vlastitog karaktera (koji nije nužno dobar, ali je moj), nikako nisam moga biti uvučena u priču koja se temelji na nečemu što naprosto nikada nisam iskusila.
Priča o Napulju toga vremena ispričana je živopisno, no sva okolna radnja nije mi privukla pažnju, a Lile i Elena jednostavno nisu my cup of tea. Ne mogu biti toliko drska i ne preporučiti vam knjigu koju preporučuje i kritika i brojno čitateljstvo, ali vam mogu reći da se u mom slučaju mainstream još jednom pokazao kao nešto što kod mene nema zeleno svjetlo.
Stoga Genijalnu prijateljicu stavljam u najdonju ladicu skupa s albumima Taylor Swift i svim ostalim pop ikonama ovog doba koje me nisu uspjeli oboriti s nogu pa uzimam u ruke šalicu turske kave, izlizanu knjigu poezije Ivane Bodrožić i otvaram Spotify tražeći The Killerse zahvalna što dobro znam tko sam i što mi godi, bez potrebe da se ogledam u očima drugoga, čak i kada je taj drugi apsolutno genijalan. I promišljam, kao i uvijek nakon knjige (čak i one koja me nije kupila, što navodno i jest poanta čitanja) – ako bih voljela nešto za svog sina, voljela bih da zauvijek ostane ono dijete koje jedini s rođendana dođe bez face paintinga na licu, onoga kojeg su radili baš svi njegovi prijatelji koje toliko voli, iz jednog jednostavnog razloga – jer se „njemu to ne sviđa“.
Ostajte mi svoji, čuvajte svoje genijalne prijatelje i ni pod razno ne pokušavajte postati oni jer je genijalnost unikatnost koju – samo ako se u njega dobro zagledate – možete pronaći u vlastitom ogledalu, istovremeno njegujući prijateljstva koja rasti mogu isključivo uvažavajući ljepotu različitosti.
Photo: Pexels
