Ovo je priča o knjizi za koju je bila potrebna velika upornost. Kupljena na prošlogodišnjem Interliberu, stajala je strpljivo među ostalim knjigama, čekajući da dođe na red od svakodnevnih obaveza i, u tom trenutku, prioritetnijih štiva. I napokon, ovo proljeće, uzbuđena i sretna, započela sam s čitanjem. Rezencija je trebala biti spremna za svibanj, kao dobar nastavak travanjskog Reading journala s temom Marije Jurić Zagorke. No, kako kaže stara poslovica – “Čovjek planira, Bog se smije”. U travnju su se desile neke ne baš ugodne životne okolnosti koje su baš sve ostalo izbrisale s liste prioriteta i kako to obično biva – zdravlje je postalo jedino bitno. Naravno, nevolja nikad ne dolazi sama pa je u paketu s iščekivanjem važnog pregleda i posao “zakuhao” stvar i moja knjiga s ružičastom naslovnicom oslikanom zrelim narančama nikako nije dolazila na red. U nesnosnom iščekivanju i igri živaca prolazili su svibanj i lipanj, a ja se nikako nisam uspjela prihvatiti svoje započete knjige. Ako ću biti posve iskrena, u tim trenutcima preopterećenja nisam imala kapaciteta za ništa više osim hendlanja stvarnosti života na autopilotu. Kada su prošla dva teška mjeseca i kada sam napokon odahnula kako nikada u životu nisam odahnula, na red je došao duboki, duboki umor. Posvemašnja obuzetost osjećajem da sam potpuno prazna, i iako je, hvala Onome Koji Nas Čuva, sve u najboljem redu, ja nisam bila sposobna dohvatiti svoju ružičastu naslovnicu. Jednostavno, nisam mogla. Punila sam se sporo, poput starog mobitela koji se puni preko USB-a prikopčanog na još sporiji USB. Napola prazna, napola puna, dočepala sam se godišnjeg i svoje najstrpljivije knjige ikada, koju sam nastavila čitati kao neka druga ja. Dovršila sam je uz čvrstu odluku da odsada vraćam dugove – vama knjige koje sam ostala dužna preporučiti, svojoj obitelji dar spoznaje da je dovoljno baš toliko koliko imamo (ni mrve više od toga!), a sebi – eh, sebi; obećala sam si DOPUSTITI odmoriti, stati i u tom stajanju – samo biti.
Što je ova knjiga za mene? Lekcija o tome kako knjigu možeš početi čitati kao jedna osoba, a završiti kao sasma druga. Katkada se za čitalačku transformaciju pobrine život, a katkada knjiga sama. Pomislila sam kako je ovaj put riječ o prvom slučaju i kako je knjiga bila tek sporedan, strpljiv lik u jednoj teškoj životnoj okolnosti, koja me tek “ispratila” na tom putu. Na kraju čitanja, pročitala sam što piše na poleđini knjige: “Ova knjiga živopisno i fascinantno opisuje ženske nezadovoljene potrebe, neizrečene misli, razočaranja, nade i opsesije koje ne popuštaju.” Sada, kada je sve prošlo, i teška vremena i dovršetak ove knjige, mislim si – jedini način da živiš, i kroz teška i kroz laka vremena – je da budeš što više istinski svoj. Ženama lako pođe za rukom, u nastojanju da svi oko njih budu ono što žele ili trebaju biti, da one same postanu tek sjena, ljuštura, isprekidana linija onoga što su bile nekada i nikad dovršena skica onoga što tek trebaju postati. Koliko je samo žena koje poznajemo utišalo svoje unutarnje glasove i učinila svoje boje blijeđima jer okolina nije mogla prihvatiti njih takve – svoje, ma što god da to značilo. Ako svijet gledamo kroz prizmu biologije i evolucije, kao jedno veliko stanište svih nas, vidjet ćete – nijedno živo biće se ne mijenja toliko, ne pokorava toliko, ne modificira svoju narav toliko, koliko to čine žene. Nijedno živo biće nije toliko van svojih prirodnih karakteristika, potreba i aspiracija, koliko su to žene. Ponekad, promatrajući žene oko sebe, čini mi se da to činimo toliko lagano, kao glumice koje su predstavu toliko puno puta odigrale da više nisu sigurne izgovaraju li tekst one same, ili izmišljeni, pridruženi im lik. Nitko se tako lako i tako PREŽIVLJAVALAČKI VJEŠTO ne odriče svoje autentičnosti kao što to čine žene. Toliko rano i toliko jasno nam je dano do znanja što se od nas očekuje, da mnoge od nas niti ne posegnu za idejom pronalaska sebe na onim mjestima na koje nam je rečeno da nisu naša i da nisu sigurna. Nisu sigurna za koga, pitam se naglas, nakon čitanja ove knjige koja je nastala dokumentaristički – u osobnom kontaktu, telefonskom, preko poruka ili e-mail-a sa trima ženama koje su njena okosnica i koje, ako malo bolje promotrimo svoju okolinu, možemo pronaći tik pored nas. Čini mi se, naposlijetku, da je onu koja je knjigu dovršila čitati ipak dijelom oblikovala baš ova knjiga i baš te, znane mi i neznane žene u njoj i oko mene.
Najbolja knjiga godine, svojedobno su rekli The Washington Post, The Guardian, Sunday Times, BBC, Elle…. Najbolja knjiga ove teške sezone, rekla bih i ja. Savladala sam sezonu i završila knjigu. Zahvaljujući ovom prvom, sada točno znam što mi treba. Zahvaljujući ovom drugom, obećavam da ću si to sama i dati.
Tri žene i ružičasta naslovnica sa zrelim narančama neka se nađu i u vašoj torbi za plažu.
Photo: Pexels
