Na ovaj tihi dan, dok su vaše misli s onima koje više ne možete zagrliti, ostavljam vam poeziju da to učini umjesto njih. Ovog studenog, Olja Savičević Ivančević: Divlje i tvoje.
Vijek
Kada je došlo do toga
Bila sam neočekivano mirna
Otresla sam pepeo s haljine i krenula
Toliko naglo i sigurno
Da sam se i sama zapitala
Kako možeš tako mirno i spokojno
Kako možeš tako brzo i bezbrižno
U daljini sam uočila
Medvjedicu koja razgrće gole šume
Koze kojima se pod nožicama
Krune brda
Vučice i lasice u suštiku
Gladne malo krvave oko usta
Iako su se skrivale
Poznala sam ih i mahnula im
Pa bile su to moja majka i moje babe
Na dugom putu kući preko groblja
One su pojele sav moj
(Da me ne bude)
Strah.
Pjesnikinja
Jednog ljeta u Francuskoj
Upoznala sam pjesnikinju
Pjesnikinja sam i ja
Ali ona je to bila više od drugih
Kao oni borovi u Alžiru
Tamniji, opojniji, granatiji
Tamo gdje su drugi svjetlucali
Prenosila je ognjicu
I palila vatricu
I naši stihovi su pored njenih
Ostajali bez krvi
Među crvenima tuareški plava
Bez viška srama i vraški pametna
Oduzimala je riječ muškarcima
Za stolom
Pila je, pušila
Plesala, potukla se
Zbog nečega što ne biva
Plakala je malo, nesretno
Brisala suze o kosu
Zadigla haljinu
Na cesti
Napravila mnoštvo potočića
Ponajbolja među dobrim divama
A disciplinu utjeruje svatko
Dok ona pjeva na Mornarskom groblju
Preko kamene glave Valeryja
Jahte ležerno plutaju u luci –
Tamo me ponad naherenog bara
Punog kuhanih rakova i školjki
Divovskim prstima primila za bradu, rekla:
Ne daj da te stavljaju na mesto
Nikada ti si
Pesnikinja
Obećanja se držim koliko mogu
Obećanja se rado sjetim i danas.
Photo: Pexels
