Prošli mjesec recenzirala sam Genijalnu prijateljicu koja je Elenu Ferrante vinula u vrh svjetski priznatih autorica, a koja je mene osobno poprilično razočarala, možda baš zbog tolikih pozitivnih kritika koje sam o njoj prethodno čula i velikih očekivanja koje sam slijedom toga imala. Uporna kakva jesam, s dozom kritike prema vlastitom prvom dojmu, Eleni Ferrante i njenoj genijalnosti odlučila sam dati novu šansu s drugom knjigom koju čitamo ove godine, a ona je Mračna kći.
Osim druge prilike koju sam bila dužna pružiti, privukla me zanimljiva naslovnica i činjenica da je o knjizi koju sam odabrala za ovu veljaču The New Yorker rekao sljedeće: „Premda se dobar dio dramatičnih događaja odvija u Ledinoj glavi, dar Elene Ferrante za psihološki horor čini nam ih stvarnima, osjećamo ih u utrobi.“
Što imam za reći nakon iskustva još jednog čitanja Elene Ferrante? Draga Elena, više se nećemo ponovno sresti. Ne sumnjam da iskusni kritičari u njenim djelima prepoznaju nešto, no to nešto meni uporno izmiče i vrijeme da ga prestanem tražiti. U ovom romanu za sebe nisam pronašla ništa. Ni sa kim se nisam uspjela poistovjetiti, ni sa kim suosjećati, ni za koga navijati, ni od čega strepiti, ničemu se nasmijati, ničim se osjetiti ganuta, ničim dotaknuta, ničim za dalje obilježena. Zbilja, rijetke su knjige koje me ne dotiču ni najmanje, a koje sama biram i to jedina posebnost koja je ovom štivu, kada sam ja u pitanju, pošlo od ruke.
Beskrajno nezanimljivi opisi na trenutke su me uspavljivali, na trenutke tjerali na što brže čitanje, a na trenutke iritirali u mjeri da sam naglas uzdisala od beskrajne dosade koju sam osjećala.
Ponovno se neću usuditi reći da ne čitate Ferrante. Ali reći ću nešto u što odavno vjerujem, a što mi se iskustvom življenja neprestano pokazuje točnim: dobar PR je katkada samo to i češće nego smo toga uistinu svjesni ne odražava kvalitetu nutrine, već tek čini vanjštinu dovoljno blještavom kako bismo posegnuli za nečime što, navodno, valja baš svima. Prikaz i ono što uistinu jest – bilo da se radi o knjizi ili osobi – često nema nikakve veze jedno s drugim.
Mistika oko spisateljice čiji identitet još uvijek nije poznat javnosti za mene više ne postoji. Upoznale smo se neovisno o imenu, prezimenu, godinama, spolu i rodu. I baš kao i s poznatim nam ljudima koje ne bismo birali imati tik pored sebe, lijepo je pružiti si ruku i uputiti pozdrav olakšanja nakon kojeg obje strane dobro znaju da više neće biti prilike za ponovni susret. Rastanci su ponekad tako radosni.
Photo: Pexels
