Prošli mjesec recenzirala sam Genijalnu prijateljicu koja je Elenu Ferrante vinula u vrh svjetski priznatih autorica, a koja je mene osobno poprilično razočarala, možda baš zbog tolikih pozitivnih kritika koje sam o njoj prethodno čula i velikih očekivanja koje sam slijedom toga imala. Uporna kakva jesam, s dozom kritike prema vlastitom prvom dojmu, Eleni Ferrante i njenoj genijalnosti odlučila sam dati novu šansu s drugom knjigom koju čitamo ove godine, a ona je Mračna kći. Osim druge prilike koju sam bila dužna pružiti, privukla me zanimljiva naslovnica i činjenica da je o knjizi koju sam odabrala za ovu veljaču The New Yorker rekao sljedeće: „Premda se dobar dio dramatičnih događaja…

Ovog siječnja na red je napokon došla Genijalna prijateljica, knjiga koju držim postrance već dugo, dugo vremena, ne zato jer je nisam željela pročitati, dapače, baš zato jer je jedan od onih „zicera“ na koje sam uvijek mogla računati, jedna od onih knjiga uz koje ide pisana garancija da će raspametiti baš svakoga tko u nju uroni pa sam se, ni manje ni više, nadala upravo tome. Kritike struke i publike na prvu knjigu svjetski poznate tetralogije (koju čine romani Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onome tko bježi i onome tko ostaje te Priča o izgubljenoj djevojčici) su fantastične, a Elena Ferrante od prvog izdanja pa sve…