Reading journal, August’23 – part2

Zadnji je dan kolovoza i ljeto počinje mirisati na zrelo voće koje na stol donosi početak jednog novog, zlaćanijeg i kišovitijeg razdoblja. Miris na balkonu nije onaj kakav je bio još pred samo nekoliko tjedana, slutnja promjene osjeća se poput vlage u zraku. Odjeća postaje šuškavija i mekša, a glazba manje napadna i tiša. Napitci više ne moraju biti hladni i napokon se možemo malo više grliti. Bablje ljeto je oduvijek za mene bio jedini kraj koji je naslućivao novi početak. I savršeno godišnje doba za slušati i čitati onog koji je za mene prvi i jedini – Arsen.

U mojoj „kući na moru“ pronašla sam zbirku njegovih pjesama koju sam kupila na nekom od davnih sajmova knjiga i još na tom istom sajmu pročitala je u dahu, knjižicu tako tanku da je sve ove godine nisam ni primjećivala na polici svoje stare sobe među ostalim knjigama. Čim sam je vidjela pomislila sam kako moram ovdje podijeliti svoju ljubav prema Arsenu, ljubav koja svih ovih godina raste skupa sa mnom.

Govoriti o Arsenu je i smisleno i besmisleno. Objasniti ga se ne može onima koji ga ne razumiju, niti ga se može predstaviti onima koji ga tako fluidno i naravno osjećaju. Premda se borio za nepripadnost pjesničkom cehu, Arsen ne može pobjeći svome Pjesništvu, umjetnosti koja je zapravo uvijek vrlo, vrlo osobna. I zato je svatko shvaća u sebi, na sebi jedinstven i neponovljiv način, umjetnost koja će u svojoj srži ostati pojam nedohvatljiv kritičarima i analitičarima, umjetnost koja nema svrhu dok ne pronađe Čovjeka, svoj kanal putem kojeg dođe do onog drugog, opet, Čovjeka. Svatko će stoga sam za sebe odabrati tko je to za njega. Za mene, moj Čovjek za Umjetnost zauvijek ostaje on – prvi od mnogih kojeg, kada slušam, čujem samo – sebe.