Imam prijateljicu. Završila je fakultet i prijavila se za posao voditeljice projekta u struci. Na razgovoru za posao, poslodavac joj je rekao da je prelijepa za taj posao. Nije ga dobila.
Imam prijateljicu. Završila je fakultet, zaposlila se i ostala trudna. Komplikacija u trudnoći u obliku velikog hematoma nadvila se nad njenu nerođenu bebu. Nije se smjela kretati dalje od kreveta i kupaonice. Završila je na bolovanju, odnosno čuvanju trudnoće. Istekao joj je ugovor o radu na određeno. Više nikad nije produžen.
Imam prijateljicu. Završila je fakultet. Dobila je pripravništvo na godinu dana, voljela je svoj posao i nadala se trajnom zaposlenju po završetku pripravništva. Šef ju je zvao nasamo na ručak. Nije prihvatila poziv. Pozvao ju je i drugi dan. Nije prihvatila poziv. Pozvao ju je na piće. Nije prihvatila poziv. Ovaj put mu je rekla da nikada neće biti žedna ni gladna. Šef više nije razgovarao s njom. Po isteku pripravništva, nije dobila posao.
Imam prijateljicu. Završila je fakultet. Nakon nebrojenih ugovora s određenim rokom, napokon je dobila ugovor za stalno. Ostala je trudna, rodila i koristila zakonom propisani porodiljni dopust. Predložena je, skupa s dvojicom muških kolega, za napredovanje. Napredovanje za nju se nije dogodilo. Usmeno obrazloženje bilo je kako je tada „nije bilo na poslu“. Muški kolege su napredovali. Po povratku s porodiljnog, svima je bilo žao jer je zbilja kvalitetna, ali je „propustila priliku“ a osim toga, s obzirom na “propuštenu godinu”, sada ima i „objektivno manje iskustva od njih“.
Imam prijateljicu… Nemamo li je svi?
Jedan od podmuklijih trikova patrijarhata je uvjeravanje svih nas kako su ženska prava već stečena te kako feminizam kao aktivan pokret više nije potreban jer je, barem u zapadnoj civilizaciji, ostvario svoje zadane ciljeve. Prema tom tumačenju, žene navodno mogu (samo ako to zbilja žele), participirati u akademskoj zajednici ili pak graditi karijeru jednako kao što to mogu muški kolege. Što to jednako znači, zna svaka žena koja se pokušala uspeti na profesionalnoj ljestvici i koja je pritom udarila glavom u strop iznad nje, strop koji se ne zove bez razloga nevidljivim. Nevidljivim, jer su radna prava kada su žene u pitanju prečesto samo mrtvo slovo na papiru, teorija bez prakse, a sve prilike za profesionalni uspjeh se uglavnom svode na mogućnost s ne tako velikom vjerojatnošću da će ikada postati zbilja. Prepreke s kojima se žene susreću na tržištu rada sasvim su drugačije prirode od onih s kojima se susreću i jedni i drugi, muškarci i žene te se samo nastavljaju na probleme koje, na ionako nesigurnom tržištu rada, imaju baš svi. Sasvim je jasno kako su radnička ženska pitanja rodno uvjetovana te kako je sukus problema u tome što se rad žene, u neusporedivo većoj mjeri nego rad muškarca, valorizira na temelju toga kako izgleda, što oblači, koliko godina ima, ima li obitelj ili je pak planira, idu li joj djeca u vrtić ili pak ima pomoć u kući i niz drugih kriterija koji nemaju veze sa stupnjom obrazovanja, inteligencijom, elokventnošću, radnom etikom, odgovornošću i u konačnici sposobnošću da obavi radni zadatak.
CESI, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje pokrenuo je kampanju Nije u redu u uredu za poboljšanje prava žena na radnom mjestu, a o kojoj više možete saznati na nijeuredu.com. Akcija je pokrenuta u cilju osvještavanja rodnih predrasuda te kako bismo se izborili protiv njih i jednog dana živjeli u rodno ravnopravnom društvu. Jedan od konkretnih ciljeva predmetne kampanje je i promjena važećeg Zakona o radu, a možete je podržati potpisom peticije na gore navedenoj poveznici.
Možda je cilj dalek, ali zbog djevojčica koje dolaze iza nas – na putovanje smo pozvani baš svi.
Photo: Unsplash
