Kazalište je za mene odavno prestalo biti mjesto društvenog susreta, a postalo mjesto gdje se najradije susrećem samo s jednom osobom – samom sobom. Kažu da su introverti ljudi koji svoje baterije pune u samoći i mada se nikada nisam smatrala introvertom, samoća mi je oduvijek jako godila. Od najranije dobi voljela sam se zavući u neki samo moj kutak, s knjigom ili časopisom, biti sama na plaži uz more ili u šetnji, sa slušalicama i nekim dobrim podcastom, glazbom ili samo tišinom. Ali samoća u kazalištu – nešto je najbolje što sam u tridesetima isprobala. Tih nekoliko sati rezervirani su samo za moj unutarnji svijet, za introspektivu, za promatranje i doživljavanje umjetnosti, što je za mene oduvijek predstavljalo sasvim intiman čin. To vrijeme za sebe danas mi nije lako pronaći, ali kada ga ukradem i prisvojim, podsjetim se kako mi je ono prijeko potrebno za samoodrživost i opstojnost. I zato, pobjeći u kazalište, sama, petkom navečer, za mene je uvijek dobra ideja. Ali pobjeći u ZKM i pogledati Edipa, bila je najbolja ideja ove sezone.
Većina nas je čitala Sofoklovog Edipa u srednjoškolskim danima, ali upitno je koliko nas je tada, tako mlade i neopterećene, mogla dotaći i prožeti sva tragedija koja ga je snašla. Priču manje-više svi znamo, Edip je spletom nesretnih okolnosti ubio svoga vlastitog oca i, ni ne sluteći da mu je ona majka, oženio Jokastu.
Mnogo godina nakon čitanja, Edip je došao pred mene, na scenu Zagrebačkog kazališta mladih, a u produkciji gostujućeg kazališta, Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Nisam znala kakvo uprizorenje me čeka, ali znala sam da Edipa igra fenomenalni Milan Marić i da je predstava izazvala oduševljenje publike u regiji. Bio je to dovoljan motiv da se požuri po kartu i da se uhvati jedno od posljednjih mjesta posve rasprodane predstave.
Režiser Vito Taufer smjestio je radnju ove klasične priče u suvremeni okvir i to ni manje ni više nego u jednu balkansku kafanu. Naš junak Edip od rođenja pokušava izmaći prorečenoj mu sudbini i u silini svojih napora, pokušavajući saznati tko je ubio prethodnog kralja, uviđa kako je sudbina pisana rukom koja nije njegova i kojoj se pobjeći ne može, čak ni kada svo svoje nastojanje usmjeriš ka tome. To kako je Milan Marić odglumio Edipa ili kako su u kafani svirali Darko Golić i Luka Lopičić, kakva li je samo Jokasta bila Nataša Ninković (ništa manje sjajni nisu bili ostali), u to se morate uvjeriti sami.
Nisam izbrojala koliko puta je ova sjajna glumačka postava izlazila na bis praćena ovacijama oduševljene publike niti koliko minuta je trajao euforični pljesak kakav još nikada do sada nisam čula. Ali sa sigurnošću mogu reći da je toga petka u ZKM ušla jedna ja, a izašla posve druga. Ako to nije katarza, nije ništa.
I zato – ma što mislili o sudbini, ne prepustite joj propuštanje ovog Edipa. Neka to bude i vaša najbolja odluka ovog ljeta.
Photo: Nebojša Babić; Pexels.
