“Kako ste dospjeli ovamo? pitat će se kad nas budu proučavali, ovako razbacane i oštećene, radili teorije i makete, tragova nije bilo.”
Knjjige su prelijepi pokloni. Imam sreću što sam okružena prijateljima koji znaju što mi znači dobra knjiga pa mi je ova u ruke došla za rođendan, nakon što sam, nimalo sugestivno, hvalila autoricu do besvijesti, kako to inače volim raditi s onim tko me oduševi. Jedna i jedina, Ivana Bodrožić napisala je knjigu stihova koji su osjećajni, a ni u kom trenutku patetični, koji su duboki, a ni u kom trenutku pretenciozni, koji su kompleksni, a ni u kom trenutku neshvatljivi. Bodrožić je napisala knjigu, a prijatelj posvetu: “Opiši svoj svijet”. Trudim se. A vama donosim izabrane stihove. In a sentimental mood, Ivana Bodrožić. Čitajte je uz jazz.
One of my favourite things
Netko mi gleda u leđa dok stojim u gužvi.
Nekome smetam, ja sam leđa
koja zaklanjaju pogled,
iako, kad bolje razmislim, uopće ne znam
kako izgledaju ta moja leđa.
Koliko uspijevam vidjeti u ogledalu
kada se iskrivim;
imaju nekoliko madeža, onih ispupčenih,
jednog sam od njih davno
otrgnula naramenicom grudnjaka,
svuda oko mene bile su hrpe krvavih maramica,
Na tom mjestu sad je mali ožiljak.
Imam nepravilnu kralježnicu ispod kože
sigurno nekoliko litara krvi koja kola
putuje između, okolo,
prokrvljuje,
šumi,
pamti.
Onaj dan kad me baba istukla
šibom savijušom po leđima
golim
dok sam klečala u hodniku udarajući glavom u zid
jer me tata
prevario.
Rekao je;
idem uparkirati auto
i otišao.
Baba je vikala dok je zamahivala
Mene boli tvoja glava, tebe bole tvoja leđa,
plači, plači, manje ćeš pišati.
I ono jednom kad sam se poskliznula na stepenicama
pala na leđa
i bridom stepenice izbila si sav zrak iz pluća.
I kad sam trebala roditi
mislila sam da će mi se slomiti,
onda su mi zaboli debelu iglu
pravo u leđa
i presjekli me napola, noge više nisu bile moje.
I kad sam ono mislila da sam jako bolesna
opet su mi gurnuli iglu pravo u leđa
i izvukli nešto moje van
što je bilo mutno i sumnjivo.
Bilo me strah da ću umrijeti.
Mali tabani koji gaze po mojim
leđima
pa sam to nekako zaboravila.
Na kraju, tvoj dlan,
dok se spušta od vrata naniže
dok hodamo gradom i gledamo u pod.
A kad se svijet konačno ugasi
One of my favourite things
tvoj lijepi veliki nos
koji udiše mene kroz
leđa
dok mi krv podrhtava
umiljavaš se, skupljaš moj znoj licem
(dolje nisko)
onaj koji probije kad me odvedeš daleko
dok ležim na leđima, žmirim i sve vidim.
Netko mi gleda u leđa dok stojim u gužvi
pitam se,
vidi li išta?
Photo: Pexels
