Stigao nam je ožujak, mjesec u kojem se priroda budi i vjesnici proljeća najavljuju neki novi, mirisniji, bogatiji, šareniji život. To su nekako i moje prve asocijacije na knjigu koju vam preporučam ovog mjeseca; snažna je i okusom i mirisom i bojama, živa je, slikovita, pitoreskna i činit će vam se da ste ondje, u Iranu, u Isfahanu, gradu u kojem je smještena većina radnje.
Kao što se već da naslutiti, za razliku od Elene Ferrante čije sam knjige recenzirala u siječnju i veljači, način na koji Anita Amirrezvani pripovijeda u potpunosti mi je odgovarao.
Čitajući Krv cvijeća preda mnom su se, bez imalo muke, otvarali pejzaži koji su za nas daleki, egzootični i nepoznati, no ipak, zbog načina na koji piše Amirrezvani oni odjednom postaju toliko bliski da ih gotovo možemo dotaknuti rukom, proći dugim bazarom, kušati začine, vidjeti zlaćane i tirkizne džamije, diviti se istočnjačkoj arhitekturi, osjetiti pustinjsko sunce.
No dočaravanje mjesta i vremena radnje nije jedino što je autorici pošlo za rukom – satkala je ona priču koja će zadržati pažnju čitatelja do samog kraja, kada ćete otkriti da je zapravo snažnija nego što se čini, poučnija nego što joj je možda bila namjera.
Roman je ovo za sve, ali ponajviše za sve one djevojčice koje tek kreću na put zrelosti kako bi otkrile neslućene razmjere vlastite snage. Roman je ovo i za sve žene koje u sebi još uvijek gaje one malene djevojčice koje su nekada bile, djevojčice nesvjesne moći koju u sebi nose, malene, krhke, ali istovremeno odvažne i sposobne postati ono što im je oduvijek bilo namijenjeno da budu – svoje.
Photo: Pexels
