„O, pa ti kao da nisi trudna, wow!“
„Tko bi rekao da si nedavno rodila? Svaka čast!“
Jeste li kada primili ili uputili ovakav „kompliment“? Možda se i sami pitate čemu navodni znakovi i što je u ovim rečenicama loše, ali bilo bi dobro da se prije toga zapitamo – kada smo naučili komplimentirati dobivene/izgubljene kilograme novopečenih majki i što njihovim perpetuiranjem poručujemo onima koje će to tek postati.
Vjerujem da su ove i slične rečenice izgovorene s dobrom namjerom, ali pod silnim utjecajem društva i medija koji diktiraju što je to što se uopće treba komplimentirati. Sa svih strana slušamo i gledamo kako je poželjno da se mlada mama što prije vrati „starom“ načinu života pa i brizi o tijelu, što ne bi bio nikakav problem kada ta briga o tijelu ne bi podrazumijevala, kako to prečesto bude, samo brigu o broju na vagi.
Kako neprirodno, kako pogrešno.
Sada kad sam mama, apsolutno sam sigurna da su svi komentari slični onima gore proizašli iz dubokog nerazumijevanja žene, ženskog tijela, njegove cikličke prirode, mijena koje su biološki i fiziološki uvjetovane, a koje omogućavaju metamorfozu takvih razmjera da iz nje proizađe novi život.
Pojam „self care“ ili „briga o samom sebi“ je potpuno zlouporabljen kada su žene u pitanju (ne samo majke). Žene, svedene samo na fizičko, postaju pogodna klijentela jedne uske prodajne niše, niše koja pod „self care“ zapravo prodaje „self guilt“ umotan u ružičasti papir s vrpcom na vrhu.
Treba što prije uskočiti u stare traperice, vratiti se treninzima, stjecanju kondicije, zategnuti kožu, izbrisati strije. Treba se što prije steći dojam da se ništa nije promijenilo, da je mama „ona stara“, da može sve od prije i najvažnije – da izgleda kao prije.
Pitam se – gdje je nestao istinski self care u kojemu brinemo o tome kako se osjećamo, kakve sadržaje konzumiramo, kakvu hranu unosimo u porodom iscrpljeno tijelo, kakvim ljudima smo u postpartumu okružene te pružaju li odgovarajuću podršku, imamo li koga pitati za savjet ili pomoć (smijemo li to uopće?), kakav pokret nam čini dobro, kakav dodir nam godi, kakva meditacija opušta?
Gdje je nestala istinska briga o svemu onome što postajemo jednom kad, osim svega što već jesmo, prigrlimo ulogu koja nam mijenja život iz temelja – ulogu majke?
Što doista komplimentiramo kada komplimentiramo nečiju kilažu ili kada osuđujemo ženu koja „ne brine o sebi“ samo zato što nakon devetnaeste u nizu neprospavane noći prigrli radije šalicu kave nego prostirku za trening?
Neopisivo mi je žao što nasjedamo na savjete i kritike u kojima je žensko tijelo, baš poput izložbenog eksponata ili prodajnog uzorka, nakon poroda podložno propitivanju kvalitete. Kvalitetnije je, jasno, što je mršavije i što se prije vrati u „stari“ oblik, zanemarujući posve važnost i posebnost perioda kao što je postpartum.
U vremenu u kojem da bismo nešto prodali – moramo prodajom ponuditi rješenje; a da bismo nešto riješili – moramo, jasno je, imati problem (i to ne bilo kakav, već oku vidljiv problem), ponekad je taj problem potrebno izmisliti. Kako? Rješenje ovog marketinškog trika je upiranje prstom u tijelo. Čije tijelo? Ženino, naravno. Majčino, pogotovo.
I evo nas svih da valoriziramo, upiremo prstom i osuđujemo sve one žene koje ubrzo ili uopće nakon poroda nisu uspjele stati u nametnuti kalup, ili da pak velikodušno hvalimo one koje jesu. I dok god na glas ili prešutno odobravamo misao da postoji jedno lijepo postporodno tijelo, da postoji jedan ideal izgleda žene općenito, da je s ostalima nešto krivo, manjkavo, nedovoljno ili pak višak, tada i mi sudjelujemo u patroniziranju tog tijela koje nam je svima dalo priliku za život, tijela koje je podnijelo, iznijelo i nahranilo i nas koji mu danas sudimo.
Ja nisam, a ni vi niste dužne uklopiti se u očekivanja koja su u suprotnosti s prirodnim tokovima i logikom metamorfoze ženskog tijela u trudnoći i pri porodu.
Vi niste vaša kosa, vaš ten ili bedra – vi niste broj na vagi ni opseg krojačkog metra. Vi ste nečija Mama, čije tijelo je bilo topli dom za dvoje. Vi ćete taj dom biti i dugo, dugo nakon što dijete iz svoje utrobe primite u svoje ruke. Vi ste hrana žednom i gladnom, vi ste miris – prvi koji poznaje. Vi ste mutna slika u očima tog svemira kojeg zovete svojim Djetetom, mutna slika koju bi ono razaznalo među tisućama drugih. Vi ste obris, taj ljuljuškavi, mekani, talasni obris koji u danima nakon poroda i još mnogo, mnogo dana poslije, izgleda kao da je unutra ušuškano još jedno biće, (i da – baš tako i treba izgledati!) – vi ste obris koji bdije u zori i u noći, vi ste svilena koža s pokojom dubokom, crvenkastom brazdom niz koje se slilo jedno more krvi i plača, more brige i nadanja. Koža vam je pukla jer vam je puklo i srce, tisuću puta dok je brinulo kuca li ono drugo u vama. Puklo je najviše i onda kada ste čule da zbilja kuca, prvi put.
Vaše disanje nečija je uspavanka, vaš glas nečija nada da na ovom svijetu ipak nisi sam.
Vi ste kćeri onih koje su dale Život davno prije vas, kako biste ga vi proslijedile dalje, novim kćerima i sinovima, u amanet nekom boljem svijetu i vremenu u kojemu od nas neće ostati ništa osim onoga što smo dali, Drugome.
I zato, kada postanete mame – pustite.
Pustite od sebe sve što vas ne hrani, ne veliča, ne slavi. Pustite sve koji ne pripadaju vašem miru, sve koji su u svojoj dubokoj boli zaboravili koliko su i oni sami lijepi. Preispitajte same sebe – što je to što vama, ženi, trudnici ili majci treba? Što je ono što je potrebno vašem umu i tijelu? Dajte si vremena, definirajte vlastiti pojam „self care-a“ i tek onda se posvetite njegovom ostvarivanju. Sva očekivanja koja dolaze izvan vas samih, ne pripadaju vama niti ih trebate slijediti. Slušajte vlastite potrebe i oglušite se na sve što vam se nameće. Oslonite se na vlastitu intuiciju i budite blagi prema svom tijelu koje je prošlo kroz silnu promjenu i na tom putu vas nije iznevjerilo. Nemojte ni vi njega.
Vi ste hram života i najmoćnija sila prirode. Rekli bi vam to i oni u reklamama, ali ne isplati im se – to vam ne mogu prodati. Kako i bi, kada to sve već imate. I zato, „self care“, svakako, ali o vašem tijelu, duhu i umu po samo vašim pravilima, tempu i potrebama.
