Rupi Kaur jedna je od umjetnica koja je obilježila stvaralaštvo nas milenijalaca, što zbog svoje umjetnosti kao takve, što zbog objavljivanja iste putem društvenih medija, transportirajući pisanu riječ s polica knjižnica i postavljajući je u okvire digitalnog svijeta koji generalno u fokusu ima prvenstveno vizualni, estetski sadržaj.
S tek dvadeset i jednom godinom Rupi Kaur napisala je, ilustrirala i sama objavila svoju prvu zbirku poezije „Milk and honey“ („Mlijeko i med“), nakon čega je uslijedila zbirka poezije pod nazivom „The sun and her flowers“ („Sunce i njeni cvijetovi“). Krajem 2020. godine objavljena je njena treća po redu zbirka poezije „Home body“ („Tijelo dom“) koja se našla na vrhovima lista najprodavanijih književnih ostvarenja diljem svijeta.
Upravo nju, posljednju u nizu objavljenih zbirki čitamo ovog lipnja, po mogućnosti negdje uz more, u tišini, na mjestima koja su naš dom ili nas na njega, onakvog kakav je bio, podsjećaju. O tom domu, čežnji za izgubljenim i pokušaju stvaranja novoga, o pokidanim vezama s prošlošću, o mostovima koji se strpljivošću generacijama grade ne bi li oni koje tek dolaze imali sretniju budućnost, o ženama i mitovima koji nam govore što jesmo ili bismo trebale biti, o sestrama, majkama i prijateljicama s kojima dijelimo sudbinu, o pretkinjama, o slobodi i sužanjstvu, o patrijarhatu i ranama proizašlim iz njega, o nemoći i njenom nadilaženju, o hrabrosti, ranjivosti i boli, o ljubavi prema sebi i drugima… o svemu tome na neposredan, pitak, esencijalan način piše čarobna Rupi, čiju poeziju najbolje opisuju upravo njene vlastite ilustracije koje su prirodan produžetak njene ruke, njenog pera i kao takve, neodvojive od njene riječi. Minimalistična poezija bez suvišnog kiča, jednostavna u svojoj velikosti i lagana u svoj svojoj težini moj je odabir za mjesec pred nama.
„nedostaju mi dani kad su moji prijatelji
znali svaki dosadni detalj mog života
a ja sam znala svaki obični detalj njihovih
kao odrasla sam gladna takve rutine
takvih nas
šetnja po kvartu
dugačkih razgovora u kojima smo bili toliko izgubljeni
u trenutku da nismo znali ni koliko je sati
kad smo pobjeđivali i slavili
kad smo gubili i slavili još glasnije
kad smo bili samo djeca
sad imamo jako važne poslove
koji nam upotpunjavaju užurbane dane
dogovaramo se za kavu s kalendarom u ruci
i na kraju jedna strana otkaže
jer smo kao odrasli najčešće toliko umorni
da ne želimo izaći iz kuće
nedostaje mi spoznaja da sam nekoć pripadala grupi ljudi važnijoj od mene same
zbog tog pripadanja bilo je lakše živjeti“
„onih dana kad ne čuješ vlastiti glas
uspori kako bi
pustila um i tijelo
da dostignu jedno drugo“
„u tebi
se vodi razgovor
pomno slušaj
što ti tvoj unutarnji svijet
poručuje“
„čujete li žene koje su živjele prije mene
pet stotina tisuća glasova
bruji mojim grlom
kao da je sve ovo pozornica građena za njih
ne razaznajem koji su dijelovi moji
a koji su dijelovi njihovi
vidite li ih kako preuzimaju uzde moga duha
izviru iz mojih udova
da naprave sve
što nisu mogle
dok su bile žive“
„često sanjarim o ženi koja ću biti
kad napustim užurbanost
svojih nesigurnih dvadesetih
i putem nakupim samopouzdanje
jedva čekam da
moje osamnaestogodišnje ja bude ljubomorno
na revoluciju koju ću pokrenuti
kad navalim na tridesete i četrdesete
kad moja duša
ojača s godinama
u pedesetoj ću sjediti
izborana i sijede kose
smijući se pustolovinama
koje smo zajedno proživjele
i razgovarajući o bezbrojnima
koje leže u desetljećima pred nama
kakva li je povlastica
odrasti u najbolju
verziju sebe“
„šašava curo
mali anđele
mali vraže
kako ne znaš
da si čudotvorka
da si majka
da si čarobnica
da si gospodarica vlastitog života“
„sada kada si slobodna
i jedino što te obavezuje
jesu tvoji snovi
što ćeš sada
sa svim tim vremenom“
Photo: Pexels