Stigao nam je ožujak, mjesec u kojem se priroda budi i vjesnici proljeća najavljuju neki novi, mirisniji, bogatiji, šareniji život. To su nekako i moje prve asocijacije na knjigu koju vam preporučam ovog mjeseca; snažna je i okusom i mirisom i bojama, živa je, slikovita, pitoreskna i činit će vam se da ste ondje, u Iranu, u Isfahanu, gradu u kojem je smještena većina radnje. Kao što se već da naslutiti, za razliku od Elene Ferrante čije sam knjige recenzirala u siječnju i veljači, način na koji Anita Amirrezvani pripovijeda u potpunosti mi je odgovarao. Čitajući Krv cvijeća preda mnom su se, bez imalo muke, otvarali pejzaži koji su za…