Vozila sam se u autu neki dan, kiša je glasno i jednolično udarala po prozorima, slijevala se u odsjaju crvenog semafora. Na radiju je svirala Joan Osborne i njena:
„… What if God was one of us?
Just a stranger on the bus
Tryin’ to make his way home?…“
Pomislila sam “Zar to ne pokušavamo svi mi?“
Ako ste u stanju ne vidjeti stradanja ljudi ovih dana, onda zasigurno ne čitate ovaj tekst. Sigurna sam da ništa ovdje, u ovim retcima, za sebe neće pronaći ljudi koji tuđu patnju ne vide ili ih se ona, jednom viđena, ne tiče. Ovog mjeseca nisam mogla čitati ništa osim Khaleda Hosseinia, koji je mene uvijek doticao tamo gdje sam najtanja, tamo gdje su mi misli s tamnoputom bosom djecom koja su predobra, prelijepa i premila za ovaj pakao koji smo stvorili mi koji odavno nismo niti dobri, niti lijepi niti mili.
I zato, ovog teškog studenog u kojem smo zaboravili biti ljudi, čitam „Molitvu moru“ koju prate i s njom se stapaju divne ilustracije Dana Williamsa. Molitva moru nadahnuta je pričom o Alanu Kurdiju, trogodišnjem dječaku koji se utopio u Sredozemnom moru nastojeći se domoći kopna, sigurnosti i slobode.
I zato, kad sretnete dječaka tamnog lica, bosonogog na zagrebačkoj hladnoći, ne okrećite glavu. On je tek jedan koji je doplivao do obale, pokušavajući stići. Negdje. Ostavljajući putem više no što možemo zamisliti. I pokušajte ne zaboraviti – ako Bog ima lice, je li moguće da je to lice jednog od njih? Jednog od – nas?
Utihnuli su mnogi dječji smjehovi ovog studenog. Je li moguće da nam je svejedno smiju li se ili plaču djeca tamnija od naše?
„Gledam tvoj profil
na odsjaju tri četvrti Mjeseca,
dječače, trepavice su ti poput krasopisa,
sklopljene u bezazlenom snu.
Kažem ti
„Drži me za ruku.
i ništa ti neće biti.“
Ali to su puste riječi.
Očinski trikovi…“
Photo: Pexels
