Kada su knjige u pitanju, ma koliko moje mišljenje o njima bilo složeno, uglavnom se u konačnosti da sumirati na binarni sustav: „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“. No, čini se da sam naišla na knjigu kod koje to pravilo ne vrijedi. Dok sam na jednoj stranici pomišljala „Oh, genijalno!“, već na drugoj sam mislila „Što ja to uopće čitam, ovo definitivno nije moj cup of tea!“
Ova dva suprotna stava izmjenjivala su se do samog kraja knjige i kada sam pročitala posljednju stranicu, konačni sud je izostao. Naposlijetku, knjige su kao i ljudi, nisu ni bijele ni crne, slojevite su, duboke i kompleksne, a u svakoj možemo izvući barem tračak, trenutak u kojemu se prepoznajemo.
Stoga – Kome bih preporučila ovu knjigu?
Ženi koja se ne boji čitati nešto u što možda ni sama ne vjeruje, ženi koja je previše puta pomislila da ljubav treba zavrijediti (ljubav je u ovom kontekstu širok pojam), ženi koja se ustručava biti ono što jest, ženi koja osjeća da ne pripada ritmu u kojemu živi, ženi koja ponekad osuđuje druge, a najčešće sebe, primjenjujući pri tom kriterije koji zapravo i nisu njeni, ženi koja je već na tragu revolucionarne spoznaje koju još uvijek ne može dohvatiti i ne zna imenovati, ženi koja može prihvatiti drugačije, šašavo i neozbiljno štivo s nimalo neozbiljnom misijom.
„Taj prokleti zahtjev da se bude poslušna, ta prisila prilagođavanja predodžbama ljudi s kojima ne želimo čak ni prijateljevati, to podređivanje koje kao da nam teče žilama. Makar i predavale na sveučilištima, govorile na zborovima ili baratale milijunima u korporacijama, taj se zahtjev poput repa ne želi otkvačiti od nas.“
„Našu glad neće utažiti ništa što činimo iz straha. To što činimo iz boli, neće nas nahraniti. Neće nas nahraniti ništa izvanjsko.“
„Što bi jela, draga?“ – pitam samu sebe. Što trebaš? Što bi te moglo malo opustiti dok stojiš u prometnom čepu? Je li ta haljina ti ili nije?“
Photo: Pexels
